Visualizzazione post con etichetta book. Mostra tutti i post
Visualizzazione post con etichetta book. Mostra tutti i post

mercoledì 16 maggio 2012

„Revolt und Krise in Griechenland“-Buch steht jetzt Online zur Verfügung

Lies das PDF (Englisch) hier


Revolt and Crisis in Greece
Between a Present Yet to Pass and a Future Still to Come
ein Buch-Projekt von Occupied London

Die Einnahmen aus dem Verkauf dieses Buches werden an anarchistische Druck- und Veröffentlichungsprojekte weltweit fließen, Rotta in Griechenland und AK Press in den USA mit eingeschlossen. »In der Vergangenheit versuchten wir, Occupied London als ein „anarchistisches Kollektiv, dass über alle möglichen städtischen Dinge schreibt“ zu beschreiben. Das stimmt zwar, ist aber so nicht ganz richtig. Wir sind nicht ausschließlich anarchistisch, wird sind nicht exakt ein Kollektiv und wir schreiben auch über andere Sachen! Aber als wir das erste Mal im Herbst 2007 zusammentrafen, um ein größtenteils irreguläres Journal zu produzieren, war folgendes unser Hauptziel: Wir waren an Fragen zu städtischen Revolten interessiert und auch am alltäglichen Leben in den Städten – insbesondere in London, da das der Ort ist, wo wir uns zu der Zeit alle befanden. Und wir wollten diese Fragen auf einer anarchistischen Plattform stellen, einer, die allen offen stand, die mit uns reden wollten.
Im Dezember 2008 veränderte sich der Fokus unseres Projekts dramatisch. Als sich die Revolte in Griechenland entfaltete, bemerkten wir, dass vieler unserer Fragen genau dort beantwortet wurden, wo viele von uns herkamen. Also verlagerte sich der Fokus auf die Situation in Griechenland und das Blog „On the Greek Riots“ (jetzt „From the Greek Streets“) wurde geboren. Auf eine Art und Weise ist das Buch eine Evolution unseres Interesses und Fokusses auf Griechenland in den vergangen paar Jahren.«
—aus einem Interview mit Occupied London und VerlegerInnen von „Revolt and Crisis in Greece“ (8. Juni 2011)


http://de.contrainfo.espiv.net/2012/05/16/%e2%80%9erevolt-und-krise-in-griechenland-buch-steht-jetzt-online-zur-verfugung/

venerdì 11 maggio 2012

postheadericon Breve historia de los refugiados e inmigrantes anarquistas en Australia [Libro]

CNT ExilioVicente Ruiz, del Grupo Cultural de Estudios Sociales de Melbourne, nos envía este libro en inglés, regado de excelentes fotografías y de gran valor histórico y sentimental para el anarquismo, en el que ha participado activamente (36 págs).
Vicente es hijo del también anarquista Vicente Ruiz Gutiérrez que ocupó distintos cargos de la CNT antes y durante la guerra. En 1939 tuvo que partir al exilio alcanzando la costa africana, época en la que nació su hijo  Vicente. Tras años en Argelia y Marruecos, emigraron hasta Australia en 1965 manteniéndose, padre e hijo, en todo momento involucrados en el movimiento libertario español en el exilio mediante la participación en diversas publicaciones y la creación de distintas iniciativas de corte anarquista.
Although somewhat ironic and at the opposite extreme of the ideological pendulum, during our endeavours to trace the earliest arrival of Spanish Anarchists to the Australian continent, we uncovered two of the earlier Spanish immigrants to settle on Australian soil dating back to the 5th of January 1846, this being the date the “Isabella”, the ship upon which they were passengers anchored in the Bay of Freemantle, following a journey which lasted more than 113 days...

DESCARGAR LIBRO [PDF EN INGLÉS]

giovedì 3 maggio 2012

La joie armée - A.M. Bonanno


La joie armée
Alfredo M. Bonanno (première parution : 1977)
Mis en ligne le 5 août 2008



La Joie armée a été écrite en 1977, au moment où des luttes révolutionnaires se déroulaient en Italie, il faut avoir à l’esprit la situation de l’époque pour le lire aujourd’hui.
Le mouvement révolutionnaire, y compris les anarchistes, étaient dans une phase d’extension et tout semblait possible, même une généralisation de l’affrontement armé.

Dépêche-toi de jouer.
Dépêche-toi de t’armer.

Prison was created for the poor in pdf

Leeds ABC have released our pamphlet PRISON WAS CREATED FOR THE POOR as a PDF file (downloadable from the Leeds ABC website at www.leedsabc.org).

The 36 page pamphlet was originally released by Leeds ABC in 2007 and focuses on two tireless militants of the Spanish prison struggle, Xose Tarrio Gonzalez and Gabriel Pombo Da Silva, who fought against the brutal F.I.E.S. isolation units. Xose was killed by a life behind bars, and Gabriel now rots in a German prison. As well as biographical pieces on Gabriel and Xose and a short excerpt from Xose’s book ‘Huye! Hombre, Huye!’, the pamphlet contains a first-hand account of the Aachen trial (see below) and an introduction by Mark Barnsley. The main part of PRISON WAS CREATED FOR THE POOR though, is the text of an interview with Xose and Gabriel’s mothers, Pastora and Julia. The interview took place during the trial of Julia’s son, Gabriel, and her daughter Begoña, and of Gent ABC activist Bart De Geeter and Gabriel’s fellow escapee, José Fernandez Delgado, in Aachen, Germany, in 2005. Through this medium, they tell a powerful and emotional story, which not only takes us inside the world of Spanish high security prisons, but reflects on jails throughout the world. Like far too many comrades, Gabriel and Jose remain in the dungeons of The Enemy, and as with so many long-term prisoners, attention has shifted away from them to the point where little recent material can be found about them on the internet. In view of this, Leeds ABC have agreed to a request to release our pamphlet as a PDF file. While Leeds ABC remain committed to publishing material in ‘hard copy’, which we believe is more universally accessible, and also raises funds for the direct support of prisoners (and not for the arrogant North American parasites who constantly rip-off our publications), as with some of our other pamphlets, we have decided to publish PRISON WAS CREATED FOR THE POOR as a PDF in the hope that its wider circulation will increase solidarity with Gabriel and Jose.
We hope that you will enjoy reading PRISON WAS CREATED FOR THE POOR and that it inspires you to revolutionary action or at least to support those comrades who find themselves behind bars. Gabriel and Jose’s prison addresses are as follows:
Gabriel Pombo Da Silva,
JVA Aachen,
Kefelder Str. 251,
52070,
Aachen,
Germany.
Jose Fernandez Delgado,
Aachenstr. 47,
53359,
Rheinbach,
Germany.
Advice on writing to prisoners, as well as the details of other imprisoned comrades in need of support, can be found on the Leeds ABC website.
If you would prefer to read PRISON WAS CREATED FOR THE POOR in hard-copy, it can be obtained directly from Leeds ABC (details on the Leeds ABC website) or from radical booksellers such as AK Press. As with all Leeds ABC publications, all profits made from sales are used for the direct support of class struggle and Anarchist prisoners.
Leeds ABC
- e-mail: leedsabc@riseup.net
- Homepage: www.leedsabc.org

mercoledì 25 aprile 2012

Le Soleil se lève encore

Free PDFUne énorme tempête de révolte a fait rage dans les rues de Grèce en Décembre 2008.
Après l’assassinat de sang-froid d’Alexis Grigoropoulos (15 ans) par un flic, les émeutes se déployèrent à travers le pays entier pendant plusieurs semaines. Des centaines de cibles d’entreprises et du gouvernement furent attaquées, pillées et brûlées. Bien que ce soit les anarchistes et les anti-autoritaires qui aient pris la tête de cet ouragan la première semaine après le meurtre, elles se diffusèrent d’elles-mêmes rapidement et un grand nombre de gens s’impliquèrent dans la révolte contre les conditions de vie misérables, contre les autorités et contre le désespoir offert par ce monde aux exploités et aux opprimés. Mais la révolte ne cessa pas à la fin de l’année 2008, pas plus qu’elle ne commença au jour du meurtre. Les attaques contre les structures de l’État et du Capital continuèrent et se répandirent dans plusieurs plus petites villes de Grèce.
Environ 180 attaques incendiaires et, depuis deux mois, à la bombe artisanale (« faites maison ») ont été réalisées sous le nom de « Conspiration des Cellules de Feu ». Les attaques furent dirigées contre des banques, des concessionnaires automobiles, des centres commerciaux, des institutions gouvernementales, des postes de police, des bureaux de partis politiques, des maisons de politiciens, des juges, des criminologistes, des journalistes, des entreprises de sécurité privées et des compagnies de construction de prisons,… et toujours accompagnées par des revendications élégamment critiques et nihilistes de la responsabilité des anarchistes.
Les revendications ne critiquèrent pas seulement le Capital, l’État et l’Autorité (dans tous leurs aspects), mais aussi la résignation des exploités, leur mentalité de troupeau, leur collaboration avec le système. La Conspiration des Cellules de Feu (CCF) refuse de considérer l’oppression et l’exploitation comme étant simplement imposées par les matraques et le chantage, mais les comprend comme une relation sociale dans laquelle tous ont leur responsabilité -et font ou ne font pas le choix de lutter contre.
En septembre 2009, de vastes raids anti-terroristes tentèrent de frapper la CCF; ces raids devinrent un outil politique de plus pour attaquer plus largement le mouvement anarchiste et anti-autoritaire, une situation qui s’intensifia quand deux membres des CCF furent capturés durant une opération en Novembre 2010 à Athènes. Contre le kidnapping légaliste en cours de nos camarades et pour l’escalade de la lutte pour la libération totale, la Conspiration des Cellules de Feu: Secteur Illégal appela à un projet informel et global basé sur la subversion anarchiste, l’action directe et la solidarité internationale. Ces documents rassemblent quelques uns des nombreux communiqués, lettres et mises à jour juridiques et judiciaires concernant la Conspiration des Cellules de Feu, les camarades accusés de la même affaire, plus des actions de solidarité résultant de l’appel pour la formation d’une Fédération Anarchiste Informelle/ Front Révolutionnaire Anarchiste.
Bien que cette publication puisse bien sûr seulement offrir une vision partielle de la situation et des sujets, elle est produite dans l’esprit de rébellion qui attise la guerre totale contre la domination. C’est un document inachevé qui recherche une collaboration à travers les actes de refus. L’appel international qui a été diffusé pour la formation subversive d’un Front Révolutionnaire/Fédération Informelle Anarchiste (Globale), qui est basée sur les principes de solidarité internationale, de subversion permanente et de conflit constant, devrait être discuté, débattu et mis en œuvre sans délai.
(publié en trois parties sur https://antidev.wordpress.com,
et ici: https://juralib.noblogs.org/2011/07/19/grece-a-propos-des-cellules-de-fe... )
Format document A4

martedì 24 aprile 2012

Announcing: Words Pamphlet Series

Pistols Drawn – the site for nihilist anarchy – introduces a series of pamphlets–dozens over time–exploring language in the interest of destroying it. The radical Left has too long attempted to define the terms of what it means to resist the existing order, from the French Revolution to the Occupation Movement. Pistols Drawn hopes that these new pamphlets give the not-left ammunition in the war against language-as-ownership. Words are the simple things we use to destroy politics, be they from below us, above us, or horizontally from our confused friends.
Each pamphlet will include words defining a form of our hostility towards the existing order.

The first three:
  • Attack – Why do we attack? What do we attack? How?
  • Anarchy – Who are we in the moments when we are most true to ourselves?
  • Society – What form does politics and lexicon-of-the-left use to express itself?
More words are in the works!
ps Don’t need no Kickstarter to put out some damn pamphlets!


http://pistolsdrawn.org/announcing-words-pamphlet-series/

domenica 22 aprile 2012

Terreur et union nationale - Considérations sur « l'affaire Mohamed Merah »


Texte publié pour la première fois sur le site Base de Données Anarchistes.
"Nous refusons et nous combattons à la fois le chantage de l’unité nationale, le ralliement sous la bannière républicaine, qui est toujours l’horreur étatique et capitaliste. Nous refusons tout autant de crier avec les loups avides de racket communautaire et religieux, cette autre forme de muselage universel qui, loin de s’opposer à la domestication politique et au règne de l’argent, en est leur compagnon de route historique, très efficace pour diffuser hiérarchie, fatalisme, obéissance et division entre pauvres.
Si nous autres opprimés, indésirables et révoltés dans ce monde, devons critiquer et combattre jour après jour tout ce qui fait de nous des esclaves, ça ne sera jamais en tirant dans le tas, ni pour répandre la terreur et l’horreur, mais précisément pour en finir avec tout ce qui en est la cause : l’État, le racisme et le nationalisme, l’argent, Dieu."



http://ravage-editions.blogspot.com/
 

sabato 14 aprile 2012

Ολική Απελευθέρωση : Ένα πρόταγμα σε καιρούς κρίσης


http://malamadre.noblogs.org/files/2012/02/total_lib_fin.pdf

iatro-imperialismo. Hacer de la enfermedad un arma


del prólogo del libro
SPK -Hacer de la Enfermedad un Arma (1997)

iatro-imperialismo

Estar a la altura del tiempo, esto significa hoy en día el siguiente: La industria más grande ya no es la que produce armas, ordenadores, coches o naves espaciales. La industria más grande de hoy es aquella que pretende producir salud, es decir una cosa que nunca ha existido y que nunca existirá realmente, salvo como ilusión alimentando al nazismo en todas sus variaciones pasadas y futuras (HEILwesen). El capitalismo saca sus beneficios más altos de esta industria cimera y no está lejos el día en que la mitad de la población del mundo occidental sea empleada o en el hospital, o sea explotada allí como pacientes de los médicos (Arzt-Patient) la otra mitad. Sistema rotativo. ¿Para divertirse? Solamente para los gober-nadores planetarios respectivos (¡por Dios! - Yo soy el Señor, tu médico, Moisés 2.15,26; en alemán: um Gottes Willen!; en inglés: for HEAVEN’S sake!) o los gobernadores estelares.

Al lector de las páginas siguientes no se le pide en absoluto que considere la ex-presión antagonismo de clases como mero fósil marxista. Hegel, el antecesor famoso de Marx, esperaba realmente la desaparición del antagonismo de clases debido a la colonización, llevada a cabo por una burguesía ascendente en el siglo XIX. Pero desde hace mucho tiempo el antagonismo de clases ha vuelto, pero ya no a las fábricas gobernadas por los sindicatos y por los jefes, sino a los hospitales gobernados por los médicos, que someten y explotan a los pacientes y producen la ilusoria mercancía salud en aquellas fábricas, a pesar de todos los sindicatos, a pesar de todas las actividades de guerrilla.

Dicho más generalmente: La enfermedad como especie* crea la especie humana o la clase médica la aniquila para siempre (die Menschen-GATTUNG gegen deren Zerstörungs- und EndlösungsKLASSE - la ESPECIE humana contra la CLASE de los destructores médicos y de la solución final), esto es el antagonismo de hoy y el único problema verdadero que hay que resolver.
Otra vez: Pacientes unidos con la especie contra todos los especialistas de miras estrechas (Patienten mit Gattungsbezug gegen Fachidioten jeder Sorte).

* Especie = Gattung. Utilizando esta palabra, nos referimos sobre todo a Hegel.


Los que pretenden que el antagonismo de clases ha desaparecido desde hace mucho tiempo y que ahora muy de repente la especie humana tiene que ser salvada (¿qué tiene que ser salvado? ¿Contra quién y contra qué tiene que ser salvado qué?), como lo pretenden Gorbatschov y Dutschke igual que Francis Fukuyama, mientras que mencionan la palabra "Gattung" (especie) sólo por casualidad, todos ellos no tienen nada que ver ni con el problema ni con la solución, pero tal vez el viejo HEGEL sí. Recuerden que para HEGEL es exclusivamente la enfermedad que la representa la especie al nivel de la humanidad y también, a saber dialécticamente, el fracaso de la especie. Desde HEGEL también está muy claro que el lograr la especie humana está vinculado con el cómo de colectividades mientras que el fracaso de la especie humana, sufrido por la persona aislada respectiva, está vinculado con el sistema médico que - horribile dictu - está condenado para siempre al fracaso, desde sus comienzos porque, en las palabras de HEGEL, deletreadas a mi propia manera: "Krankheit ... das INDIVIDUUM, sich gleichsam mit sich selbst beGATTEND", para añadir: .. unTEILbar unHEILbar. ("Enfermedad... el INDIVIDUO apareándose (ESPECIE) en cierto modo consigo mismo", para añadir: .. noSEPARABLE, noCURABLE).

El imperialismo sigue también existiendo. ¡Y cómo! ¡Y dónde! Mientras tanto puedes olvidar el mapa geográfico y todo lo que se asocie con esta expresión en los libros de MARX y LENIN y puedes olvidar todo sobre libertad y totalitarismo, dictadura y democracia (el final de la historia según Fukuyama).

Toma el mapa médico y verás tu cerebro colonizado y gobernado por nombres (¡y por los métodos médicos correlativos!) como Parkinson, Alzheimer, Bleuler, etcétera, tu estómago por Billroth, tu cuello con los tiroides por Basedow, tus músculos y tu comportamiento (quizá así llamado histérico) por Charcot y Freud y relaciona todo eso con lo que los marxistas han escrito sobre el imperialismo, entonces todavía lejos de un así llamado mercado libre, y mira hoy el imperialismo alrededor de los bancos de trasplantes. Un imperialismo que p. ej. trafica con órganos de niños aquí y ahora, así como con países y pueblos lejanos, como está descrito en los libros marxistas.
En los tiempos más remotos existían mapas astrológicos en los cuales los gober-nadores de tu cerebro tuvieron nombres como luna o cáncer, los gobernadores de tus músculos se llamaron Marte, etcétera. Esos nombres antiguos sin embargo represen-tan puertas de entrada todavía existentes y bancos de cambio para otros demonios y diablos, poseyendo y obsesionando, que se interesan por el imperialismo pero que son, con toda seguridad, enemigos de todo tipo de revolución tanto cósmica como social (kosmisch-soziale Revolution).

En el futuro existirán más y más grupos creados por fuerzas especiales de enfer-medad, desarrollando individuación verdadera (EMF, expansionismo multi-focal). Una fuerza especial de enfermedad es la manía que, si está desarrollada colectivamente, actúa como una especie musical (Musikgattungswesen, nicht harmlos), matando toda disciplina, por trascendencia. Exactamente como un colectivo que desarrolla sus adicciones corporales escogidas deliberadamente (Körpersüchte) y practicadas cuerpo por cuerpo, porque entonces la adicción es un arma mortal contra toda droga (y medicamento) y convierte todos los cuerpos en una especie bien templada (Wärmekörper, wild), eso por inmanencia. ¿Has dividido ya una melodía, el calor, una enfermedad o cualquier otra especie? Naturalmente no, porque seme-jantes individualidades son o individuos o divisibles, es decir no son individuos.
Tal vez PLATON y BERGSON se han olvidado de mencionar en su totalidad lo que es necesario ahora para posibilitar el hacer, y Plutón, agrupando lo imponderable en el peso y el peso en lo imponderable, por eso les tiene rabia y recurre a terremotos.

Sírvete de tus propias experiencias acerca de la enfermedad y pon la fantasía en acción.

De esto se trata cuando uno se pregunta cómo estar a la altura del tiempo. Hacer de la enfermedad un arma, esto es una primera mirada a un futuro que queda por hacer, un futuro libre de (Endlösungs-)nombres, gobernadores, fábricas de salud, etcétera. Nosotros lo llamamos Utopatía.


Ha muerto el occidente,
enfermedad sigue haciendo frente.

Huber

SPK en español:
http://www.spkpfh.de/index_spain.html


http://punkfreejazzdub.blogspot.com/

giovedì 12 aprile 2012

Das zarte Pflänzchen der Solidarität gegossen


Zu den Verfahren und dem Prozess wegen Mitgliedschaft in der militanten gruppe (mg)

ISBN 978-3-942885-00-3 | edition assemblage | farb. Broschur | April 2011 | 86 Seiten | 4.80 €



Nach drei Jahren Solidaritätsarbeit und der Verurteilung von Axel, Florian und Oliver wegen versuchter Brandstiftung an Bundeswehr-LKW im Berliner mg-Prozess legt das Einstellungsbündnis sein Resümee vor. Die Soli-Gruppe beschreibt unter anderem die verschiedenen Linien und Fallstricke der Soli-Arbeit, die Möglichkeiten und Schwierigkeiten, einen politischen Prozess zu führen und die Wahrnehmung durch die Linke und die Medien. Die Auswertung versteht sich als Handreichung für alle, die sich mit Repression auseinandersetzen, von ihr betroffen sind oder sein könnten.





Inhalt

Vorwort

Teil 1 – Über die Fallen und Freuden der Soliarbeit

http://einstellung.so36.net/de/1815

domenica 8 aprile 2012

Nous fûmes les rebelles, nous fûmes les brigands...Belgrado Pedrini


Traduit de l’italien

MUTINES SÉDITIONS


Edition originale :
Belgrado Pedrini
« Noi fummo i ribelli, Noi fummo i predoni...»
Schegge autobiografiche di uomini contro
Edizioni Anarchiche Baffardello
Carrara 2001



Mutines Séditions
c/o Bibliothèque Libertad
19, rue Burnouf
75 019 Paris
http://mutineseditions.free.fr
mutineseditions@riseup.net


© NO COPYRIGHT
Aucun droit, aucun devoir
1ère édition : novembre 2005
2e édition revue et corrigée : août 2011



Un certain goût pour la liberté

C’est l’histoire d’un jeune homme autodidacte de 18 ans qui
s’engage dans la lutte révolutionnaire. Nous sommes en 1931, et
le parti fasciste est alors installé aux commandes de l’Etat italien
depuis près d’une dizaine années. C’est l’histoire d’un anarchiste
qui s’arme contre lui bien avant 1943, année du débarquement
anglo-américain en Sicile, de la chute provisoire de Mussolini et
des débuts officiels de la Résistance. Bien avant 1941 aussi, et la fin
de la trêve entre le fascisme brun et le fascisme rouge liée au pacte
germano-soviétique. Cette même trêve qui avait par exemple conduit
le Parti communiste italien, inféodé à Togliatti, à proposer dès
le début des années 30 à ses militants d’infiltrer les indispensables
structures de masse créées par les fascistes pour un jour les retourner
à son propre service.
Un jour… L’attente dans une nuit sans fin, en cette période qui
précède le second conflit mondial. Des poignées d’hommes courageux
et déterminés sont pourtant prêts à risquer le tout pour le tout
plutôt que de continuer à survivre sous un tel régime. Comme sous
n’importe quel régime d’ailleurs, dès lors qu’il est placé sous le règne
de l’Etat, de l’exploitation ou de la marchandise.
C’est l’histoire d’un condamné qui, attendant son exécution
dans la prison de Massa avec ses compagnons pour avoir tué des
fascistes, est libéré avec tous les autres par un groupe de partisans
en juin 1944. C’est l’histoire d’un combattant qui ne dépose pas
les armes à la libération du territoire national. C’est l’histoire d’un
ex-partisan de 32 ans qui est arrêté en mai 1945 et condamné quatre
ans plus tard à 30 ans de prison, accusé d’avoir tué un policier
et d’expropriations au détriment d’industriels fascistes de Carrare,
Un certain goût pour la liberté
• 6 Nous fûmes les rebelles... Milan et La Spezia. Délits de droit commun, car commis avant
1943, et par des anarchistes. Condamné, tout comme des centaines
d’autres ex-partisans qui ne sont pas disposés à accepter les joies de
la démocratie imposées par le Parti communiste et les partis bourgeois
chrétiens ou réformistes. C’est l’histoire d’un prisonnier qui,
de tentatives d’évasion en mutineries collectives, ne sort de l’enfer
carcéral qu’au milieu des années 70, en toute fin de peine. C’est,
enfin, l’histoire d’un révolté qui continue ensuite à user de toutes les
armes de la critique, de la fondation du Circolo culturale anarchico
(bibliothèque populaire) et du Circolo Bruno Filippi à Carrare, de
ses articles dans L’amico del popolo, jusqu’à son appui au groupe de
lutte armée libertaire Azione Rivoluzionaria (1976-1979).
Cette histoire aurait pu être le résumé de la vie de Belgrado
Pedrini, qui a commencé à en consigner quelques éclats avant de
mourir en février 1979. Il les a malheureusement laissés inachevés,
confiant à un ami le soin d’en faire… ce qu’il en voulait !
Pedrini fut un de ces êtres dont on aime à connaître le parcours,
un de ceux qu’on peut aisément citer comme exemple presque
définitif dans une conversation qui touche à la continuité de
l’engagement. Pour sa radicalité, ou pour sa ténacité. Ce récit, qui
peut désormais voguer de ce côté-là des Alpes, rencontre pourtant
précisément toute sa limite lorsqu’on procède à une lecture aussi
partielle de la présente traduction de ses mémoires.
Comme pour les milliers d’individus qui ont combattu lors de la
guerre d’Espagne avant-guerre, et dont il ne reste trace qu’à travers
la reconstruction des biographies des plus connus d’entre eux, on
sait bien peu de choses des milliers d’anarchistes italiens qui se sont
lancés à corps perdu dans la lutte pour la liberté au cours des années
20 et suivantes.
Parce qu’ils n’en ont pas eu le temps. Parce qu’ils ne savaient ou
ne voulaient pas écrire. Parce que l’oralité conserve une saveur particulière
qu’aucun texte ne peut rendre sans la dénaturer, et porte

en elle l’intimité propre à un rapport vivant. Parce que la mémoire
des défaites est toujours plus difficile à transmettre. Parce que bien
peu d’oreilles avaient envie de les écouter.
A ce titre, les fragments qu’a laissé Pedrini nous sont précieux. Ils
nous offrent la possibilité de recevoir, au-delà des frontières et des
années, un peu de l’expérience et de l’humanité d’un compagnon
qui a su affronter le monde avec ses moyens. Un monde qui a certes
un peu changé, mais qui plonge ses racines dans les mêmes eaux
glacées de la domination.
Ses fragments ne sont ni une longue succession de hauts faits
d’armes qui nous renverraient à une époque lointaine où on pouvait
encore forcer les engrenages adverses et porter des coups significatifs
à l’ennemi, ni une mise en scène auto-complaisante. L’auteur
est suffisamment sincère et entier pour laisser libre cours à ses appréciations
ou pour tenter, à l’aune de sa seule vie de révolté, une
brève analyse de quelques mécanismes de la servitude volontaire
carcérale.
C’est aussi un témoignage sur des compagnons oubliés ou disparus,
sur une lutte et un engagement toujours actuels. Non pas
pour encourager artificiellement et de manière rhétorique les compagnons
d’aujourd’hui à continuer le combat, mais parce que, des
années 30 à la fin des années 70, dedans comme dehors, Belgrado
Pedrini les a vécus et partagés ainsi.
On ne s’étonnera donc pas de trouver dans le texte cette forme
d’idéalisme d’une génération qui portait en elle de façon bien
vivante les luttes sanglantes du prolétariat de la fin du siècle précédent,
et la diffusion des idées anarchistes de l’époque de Malatesta.
Ni de rencontrer parfois une rigidité qui le porte à parler durement
de ses compagnons d’infortune en prison. Une attitude que l’on
ne peut comprendre que dans le contexte de l’époque (les prisons
des années 50 et 60 d’avant les grandes mutineries), et qu’à travers
le parcours d’un rebelle rétif aux compromis, dont la captivité fut
rendue plus rude encore par la soumission diffuse qui l’entourait, et
Un certain goût pour la liberté...
• 8 Nous fûmes les rebelles... l’isolement dans lequel il se trouvait. Cette situation ne le conduit
pourtant pas à désespérer. Car s’il est bien une chose que Pedrini
conserve tout au long de ces années, c’est l’espoir. Non pas l’espérance,
qui confine à la foi religieuse ou se confond avec l’attente des
lendemains qui chantent, mais l’espoir d’une libération totale, individuelle
et collective, vécue comme un possible à portée de main.
Un possible à conquérir.
Nous n’avons pas voulu gommer ces aspérités par une traduction
complaisante, car nous y voyons des complexités qui font de Pedrini
non pas un personnage historique, mais un individu dans toute
la richesse de son irréductible humanité, et un compagnon de route
auquel nous nous attachons par ces liens mystérieux qui peuvent
parfois unir une génération à l’autre.
Le temps de l’affrontement armé contre le fascisme est devenu
un sujet de roman noir ou l’occasion de fêter le bonheur de l’exploitation
pacifiée. Le capitalisme démocratique ne s’en sert plus que
comme épouvantail lorsqu’il s’agit de resserrer les rangs, et l’on voit
même à l’occasion réapparaître la figure des incontrôlés espagnols ou
des bandits italiens, bien sûr dépouillés de leur qualité de révolutionnaires.
Ce que nous entendons nous à travers ce dernier terme,
ce n’est ni le sens générique du mot, ni les formes institutionnelles
qui s’en revendiquent. C’est cette aspiration qui a donné aux trop
rares Pedrini une raison de vivre, la force d’affronter —la rage au
coeur et l’arme au poing— un ennemi qui se présentait alors sous
le visage du fascisme. Sans attendre, par tous les moyens cohérents
avec leur éthique individuelle, au nom d’une liberté basée sur
l’autonomie et la réciprocité.
Ce qui caractérisait alors une partie des partisans, a fortiori les
anarchistes, ce n’était en effet certainement pas l’antifascisme tel
que les démocrates et les staliniens de toujours peuvent à présent le
dépeindre. C’était au contraire, un certain goût pour la liberté. Les
chaînes qu’ils se sont évertués de briser n’étaient pas que celles d’un
régime particulièrement infâme pour tout esprit un tant soit peu

critique, mais celles qui réduisent une vie à la condition d’exploité,
et la liberté à un choix entre différentes oppressions. Il ne s’agissait
pas pour eux de ne libérer qu’une seule portion de terre d’une occupation
étrangère, comme les colonisés en ont fait l’amère expérience
après 1945, mais de détruire tous les Etats et leurs frontières dans
une perspective internationaliste. Tout comme il ne s’agissait pas
pour eux de ne s’attaquer qu’aux seuls exploiteurs collabos, mais
bien de détruire tous les rapports de domination dans une perspective
antiautoritaire.
Pedrini n’a en effet été « partisan » que parce que le régime se
nommait « fasciste » ; c’est l’Etat et le pouvoir en soi qu’il combattait.
Il n’a été « mutiné » que parce que les murs qui le retenaient se
nommaient « prison » ; ce sont toutes les structures qui emprisonnent
la liberté au nom de la justice ou de la raison (comme les asiles,
contre lesquels il a écrit plusieurs textes) qu’il combattait. Il n’a été
« expropriateur » d’industriels fascistes que parce que l’argent dont
il avait besoin pour lutter était concentré là ; c’est le système capitalisme,
même dévêtu de sa chemise noire, qu’il combattait. Il n’a été
« terroriste » —comme l’Etat nommait ceux qui entendaient monter
à l’assaut du ciel dans les années 70, avant d’étendre le sens du
mot à toute dissidence radicale— que parce que c’était le langage
d’une critique pratique qui en appelait tant d’autres.
Au-delà des formes d’organisation qui privilégient toujours
l’autonomie et l’affinité (les actions individuelles clandestines avant
1943, les formations autonomes de partisans jusqu’en 1945, les
évasions à petit nombre ou les mutineries en fonction des possibilités
lors de sa longue incarcération, l’appui aux groupes affinitaires
coordonnés au sein d’Azione Rivoluzionaria à la toute fin de sa vie),
Pedrini n’a privilégié aucune forme de lutte. La distribution de manifestes
clandestins et le collage d’affiches était le complément nécessaire
aux actions armées contre les fascistes. L’écriture —de tracts
avant la prison, de poésies en galère ou d’articles à sa sortie—, n’a
par exemple jamais été considérée comme une activité secondaire.
L’agitation, qui voulait dire pour l’anarchiste participer à sa façon et

être ouvert aux transformations sociales en cours, avait pour objectif
une révolution anti-autoritaire pour toutes et tous.
L’antifascisme est souvent une idéologie bien commode, d’une
part pour amener une partie des dominés à une collaboration de
classe, d’autre part pour se dissocier de perspectives qui ne se limiteraient
pas à viser tel ou tel aspect du fascisme, mais tenteraient
d’analyser —et donc de frapper— l’expression même du pouvoir.
Et ce, quelles que soient les formes historiques dont il se pare (en
agissant par exemple hors des périodes de « front uni » ou à l’extérieur
des « dictatures concernées »). Face à de telles perspectives
pratiques, s’évanouit en général immédiatement l’alibi antifasciste,
alibi qui résonnait jusque-là comme une sorte d’autorisation morale
de se lancer dans une lutte féroce contre l’Etat et ses serviteurs.
Nombre d’antifascistes sont alors pris de doute, finissant par se
demander si c’est vraiment le moment d’attaquer, s’il n’existe pas de
moyens de mener une autre forme de lutte contre le pouvoir, une
lutte sinon réformiste, mais au moins capable de prendre en compte
les degrés répressifs qu’une démocratie est toujours en mesure de
proposer à ses adversaires. Une grande partie de ces antifascistes
soudainement dubitatifs finit souvent par abandonner ceux qui
continuent de lutter avec acharnement contre la domination, et
sans le moindre respect pour les périodes historiques officielles
(après 1945 pour les Français ou les Italiens, ou 1990 pour les
Chiliens par exemple).
Des quelques lignes que nous a laissées Pedrini, émergent
d’autres parcours qui viennent nous rappeler la continuité de
compagnons qui n’ont pas limité leur engagement radical à la seule
résistance tolérée contre le virage fasciste du capital. Giovanni Mariga,
vice-commandant de la formation partisane « Elio », fut condamné
à perpétuité en 1946, accusé du meurtre d’un ex-secrétaire
du parti fasciste commis après-guerre. Il est sortit de prison en 1968
à l’âge de 69 ans, après 22 ans de galère. Giovanni Zava, un autre
11 •
partisan carrarais, est sorti de prison en 1974, après 29 ans de galère,
accusé des mêmes délits que Pedrini : meurtre d’un policier en
1942 et expropriation d’industriels fascistes. Elio Wochiecevich, le
commandant de la formation de partisans qui a porté son nom, sort
de prison à la fin des années 60 après avoir purgé 10 années, accusé
d’être l’auteur d’un attentat accompli dans l’immédiat après-guerre
contre une caserne de CRS à Carrare. Goliardo Fiaschi, anarchiste
engagé dans la Résistance à l’âge de 13 ans, est arrêté le 30 août
1957 à Barcelone en compagnie de l’espagnol Luis Agustín Vicente.
Avec José Lluis Facerías, assassiné le même jour par la police,
il faisait partie d’un groupe de guérilleros urbains italo-espagnol
retourné affronter le fascisme de l’autre côté des Pyrénées. Condamné
à 20 ans de prison, il sera extradé vers l’Italie en 1965. Là,
il effectuera une peine de 13 ans de prison, accusé d’un braquage
commis en 1957 à Casale Monferrato afin de financer les actions
antifranquistes. Fiaschi ne sortira de galère qu’en 1974, 17 années
après son expédition ibérique.
Enfin, au-delà de ces quelques compagnons que Pedrini a continué
de croiser dans les différentes geôles italiennes et avec lesquels il
a parcouru le chemin sinueux de la révolte, il y a toutes les actions
accomplies par les anonymes. Celles dont il ne reste volontairement
pas de traces écrites, parce que leurs auteurs sont restés à l’ombre
des projecteurs de la justice, hors de portée des griffes des nouveaux
bourreaux démocratiques. D’expropriations en gestes explosifs,
une partie des anarchistes qui avaient eu l’occasion de combattre
la domination sous le fascisme n’ont pas mis un terme à leur vie
d’irréguliers et à leur soif de liberté.
En ce qui concerne les autres compagnons, plus connus du lecteur
italien, on ne rappellera ici que la mémoire de quelques uns :
ceux qui ont décidé de frapper de là où ils étaient, en exil, alors
qu’ils auraient pu profiter des quelques garanties formelles offertes
par les démocraties qui les avaient accueillis bien malgré elles (rappelons
que des milliers de républicains Espagnols furent incarcérés

dans des camps de concentration du sud de la France dès 1939, et
que nombre d’Italiens furent expulsés) et se contenter des pétitions,
manifestations et autres comités unitaires.
Le 3 septembre 1923 à Paris, Mario Castagna, attaqué par un
groupe de fascistes, sort son revolver et élimine l’un d’eux, Gino
Jeri. Il sera condamné en juillet 1924 à 7 ans de prison. En février
1924, se produisent une série d’attentats en France contre les sièges
du parti fasciste et les consulats italiens. Le 20 février 1924 dans
un restaurant parisien, Ernesto Bonomini tue de plusieurs coups
de feu Nicola Bonservizi, responsable du parti fasciste à l’extérieur,
correspondant du Popolo d’Italia et rédacteur du journal fasciste de
Paris, L’Italie Nouvelle. Devant la cour d’assises de la Seine qui le
condamnera à 8 ans de prison, il précisera ne pas combattre uniquement
le fascisme italien : «Je suis anarchiste, c’est-à-dire ennemi
de tous les despotismes, ennemi de l’Etat, ennemi de la propriété privée.
Je suis un rebelle, et ma rébellion ne s’exerce pas contre les crimes d’une
seule autorité, mais contre tous les crimes de l’autorité». Le 15 septembre
1927, le jeune anarchiste Di Modugno se rend au consulat
italien de Paris et assassine le comte Nardini, vice-consul en poste.
Le 22 août 1928, le marquis Di Muro, consul d’Italie, est blessé par
une attaque anarchiste à St Raphaël. Le 8 novembre 1928, Angelo
Bartolomei tue à coups de revolver le prêtre fasciste don Cesare
Cavaradossi, vice-consul de Nancy, qui lui avait proposé de devenir
une balance pour éviter l’extradition. Il réussira à échapper à la
police et à se réfugier en Belgique. Arrêté l’année suivante, il revendiquera
son geste et finira par ne pas être extradé en France grâce
à une vive campagne de protestation. Il sera remis en liberté le 28
février 1930, et expulsé de Belgique. En 1928, une grenade explose
contre un siège du parti fasciste de Juan-les-pins : Malaspina est
arrêté et torturé en prison avant d’être acquitté, faute de preuves. Il
mourra l’année suivante à Paris des suites de ce séjour forcé. Le 20
mai 1930, l’anarchiste Gino D’Ascanio est condamné à 15 ans de
travaux forcés au Luxembourg. Déjà expulsé de France, de Belgique
et de Hollande, sans papiers, il s’était rendu au consulat italien du
13 •
Luxembourg pour en obtenir. Devant le refus de sa requête par un
employé fasciste du lieu, il l’avait abattu de plusieurs coups de feu.
Le 12 août 1931, le vice-consul fasciste G. Zurattini est tabassé par
deux jeunes dans une rue de Bruxelles. Le 14 janvier 1932, une
bombe lancée par l’anarchiste Pietro Cociancich rase le siège de
l’Union des anciens-combattants italiens à Aubagne (Marseille). Il
sera condamné l’année suivante à 5 ans de prison.
En plus de ces quelques compagnons italiens qui ont agi individuellement
par choix ou suite à une analyse de l’absence de réaction
« des masses » —selon l’expression de Pedrini—, nombre d’entre
eux ont participé aux groupes de partisans qui se sont développés
outre-Alpes à partir de la fin 1943. Limités numériquement, ils
étaient en général intégrés aux brigades Garibaldi (liées au parti
communiste) ou Matteotti (liées au parti socialiste), bien que plusieurs
aient réussi à constituer des groupes disposant d’une relative
autonomie. Mais à la fin de la guerre, comme cela s’était déjà produit
au sein des formations antifascistes espagnoles en 1937 lorsque
les communistes ont entrepris de militariser les milices, la plupart
des formations autonomes de partisans anarchistes ont à leur tour
subi le changement de cap des cadres staliniens. Il visait cette fois
à transformer leur lutte révolutionnaire en une lutte de libération
nationale, afin de ne rétablir qu’un ordre bourgeois différent.
On trouve par exemple des groupes anarchistes au sein de la 28e
Brigata Garibaldi dans la zone de Ravenna, au sein de la Divisione
Garibaldi-Friuli dont le premier noyau fut libertaire, au sein de la
formation « Silvano Fedi » autour de Pistoia (53 hommes), au sein
des brigades « Malatesta-Pietro Bruzzi » (1 300 hommes) intégrées
aux formations Matteotti à Milan, au sein de la 23e Division autonome
« Sergio De Vitis » à Turin, au sein des brigades « Pisacane » et
« Malatesta » (400 hommes) à Gênes, au sein des formations autonomes
« Michele Schirru », « Gino Lucetti », « Elio » et « Lunense »
coordonnées dans la Brigata Apuana autour de la région de Carrare.
En outre, on peut citer pour mémoire le cas de certains anarchistes
qui ont fini par occuper des responsabilités au niveau national,


comme Emilio Canzi à Piacenza, qui s’est retrouvé à la tête de trois
divisions et 22 brigades (soit plus de 10 000 hommes), ou Giovanni
Domaschi qui, après 11 années de prison, 9 années de mise au banc
et deux évasions, devient le fondateur du Comité de Libération Nationale
de Vérone (instance locale coordinatrice de la Résistance),
avant d’être arrêté et de mourir en déportation à Dachau.
Aujourd’hui, suite notamment à la liquidation de la tempête
sociale des années 70 qui a porté une possibilité inachevée mais
toujours féconde (et dont les premières armes ont été fournies par
d’anciens partisans), l’Etat est parvenu à prendre une bonne longueur
d’avance sur les révolutionnaires. On pourrait ainsi décrire à
l’infini les instruments militaires, technologiques ou législatifs qu’il
affine. Cependant, une de ses plus grandes victoires reste la paix
sociale qui s’est imposée de force contre les rebelles, avec la résignation
ou la complaisance d’une bonne partie de la population.
Mais tout n’est pas si solide. Même le vieux verbe creux des gauches
s’est épuisé au contact de leur misérable opposition, voire de
leur excellente gestion de la domination. L’idéologie sécuritaire, qui
prend prétexte des illégalismes de la survie et de quelques actions
spectaculaires qui touchent parfois l’Etat et ses sujets, se développe
surtout afin de maintenir par la peur des conditions d’exploitation
que le développement du capitalisme rend toujours plus âpres dans
cette partie du monde. Le meilleur exemple en est la politique
contre les immigrés : il ne s’agit pas de les expulser réellement tous,
mais bien de les précariser ici par la matraque et la crainte des contrôles,
afin de les mettre au travail dans des conditions proches de
celles qu’ils ont fuies (citons simplement les secteurs du bâtiment,
du textile et de la restauration qui en vivent largement). Enfin, le
retour en force de la figure du « terroriste », avec sa définition toujours
plus extensive qui englobe toute perturbation de l’ordre social,
politique et économique –même minime comme l’occupation
ou la grève sauvage–, est le symptôme d’une logique répressive qui
reste l’arme ultime de toujours pour tenter de faire rentrer de force
15 •
les bras et les têtes dans l’infini bonheur de la marchandise lorsque
le coeur n’y est plus.
Ces dernières années, de nombreux anarchistes italiens ont
continué d’être incarcérés, sous le coup notamment de l’accusation
d’association « subversive » ou « de malfaiteurs » (du procès national
Marini en 1996 aux opérations Cor à Pise en 2004, Cervantes à
Viterbo/Rome en 2004, Nottetempo à Lecce en 2005 ou Outlaw à
Bologne en 2011). Le prétexte en est souvent des sabotages réussis
qui ont frappé l’Etat (prisons, casernes, mairies, tribunaux, sièges
de partis politiques ou syndicaux) ou des structures économiques
(agences d’intérim, immobilières, banques, pylônes électriques,
laboratoires de recherche) et parfois blessé leurs serviteurs. Pourtant,
malgré un encadrement des manifestations qui s’exprime avec
moins de tact (de Gênes en juillet 2001 au Val Susa), un quadrillage
policier des quartiers populaires dans les grandes villes renforcé par
des unités militaires (avec son lot de rafles et d’exécutions), des
conditions d’incarcération où l’isolement total devient la norme
pour toujours plus de prisonniers, une gestion sans concession des
grèves sauvages ou la multiplication arrogante de nervis au crâne
rasé, il resterait erroné de parler d’un retour du « fascisme », et par
conséquent d’une nécessaire entrée en « résistance ». Le capitalisme
a en effet plus que jamais dépassé la fausse opposition fascisme/
démocratie, pour parvenir à un système total où on peut moins
que jamais affronter un de ses aspects sans remettre l’ensemble en
question. Où s’opposer réellement signifie pour tous se poser en
ennemi.
Une lecture hagiographique de ce livre en constituerait le mode
le plus simple, et le moins intéressant. Dans l’étrange période
où nous vivons, face à l’écrasement continu, la seule perspective
collective ne serait plus d’affronter l’existant à bras le corps. Elle
se trouverait en revanche soit à travers un citoyennisme qui pousse
à la réappropriation des instruments de domination (un meilleur
Etat, des lois plus justes, un marché plus régulé, une démocratie


réelle, etc.), soit à travers une désertion stratégique de l’antagonisme
quotidien (pour mieux s’organiser ou préserver ce qui peut encore
l’être, au choix). Dans un tel contexte, il n’est alors guère surprenant
que les éclats de vie du passé servent toujours davantage à
justifier l’inactivité contemporaine, en s’enfermant dans le culte de
la charogne comme en s’évertuant à démontrer que les conditions
objectives ont changé. Ou bien, à l’inverse, ils servent à mythifier
les seuls faits, les actes en soi, oubliant volontairement l’esprit qui
les rendait brûlants, et pas simplement au service de challengers de
la domination.
Une lecture idéologique faisant de Pedrini un exemple à suivre
ou admirer plutôt qu’un parcours de révolte à partager et critiquer,
le priverait alors de toute sa nécessaire complexité. De la même
façon qu’une lecture privilégiant la seule belle geste enlèverait toute
force à un compagnon qui, s’il a toujours tenté de s’exprimer sans
compromis, le fit cependant dans une confrontation permanente
guidée par sa haine des oppresseurs et son amour de la liberté.
Ce qui nous a, quant à nous, poussés à publier ce récit, au-delà
des raisons de coeur et d’esprit, c’est la continuité révolutionnaire
d’un compagnon qui nous inspire encore au présent, d’un individu
insurgé contre l’ordre entier de ce monde.
Et c’est peut-être même la vivacité de ses aspirations qui lui a
donné la possibilité de rester cohérent avec son éthique.
Aujourd’hui comme hier
1. Concernant l’activité des anarchistes contre le fascisme, on peut consulter
pour information : Collectif, La resistenza sconosciuta, Zero in condotta (Milan),
2d ed. 2005, 206 p. et surtout Pietro Bianconi, Gli anarchici italiani nella lotta
contro il fascismo, edizioni Archivio Famiglia Berneri (Pistoia), 1988, 200 p. &
Un trentennio di attività anarchica (1914-1945), edizioni L’Antistato (Cesena),
1953, 216 p.
Nota Bene : Toutes les notes du livre sont des traducteurs. Les ouvrages qui y sont
mentionnés ont pour objectif de satisfaire le lecteur curieux.

venerdì 6 aprile 2012

Anarhistička tenzija - Alfredo M. Bonanno



Uvodna riječ prvom izdanju
U neposrednosti — ali i u granicama — tipično oralne proze, koja karakterizira ova prijepis, strastveno izronjuje jedna ideja, možda jedina, koja nas združuje kao pojedince u sukobu s ovim poretkom.

To je anarhistička tenzija: onaj osjećaj koji razara dualizam između teorije i prakse, djela i misli, koji konstantno žari naše snove i naše geste usmjerene radikalnoj promjeni postojećeg. To je radost onoga tko se bori bez pokoja kako bi se oslobodio svih okova, to je prosvjetljenje onoga tko prepoznaje autoritete koji nas ugnjetavaju i potiče ga da uzastopno traži i zauvijek kuša nektar slobodnoga života, vrijednoga življenja.

I, u krajnjoj liniji, ekstremno očitovanje ljubavi i bijesa.

Ne želimo pisati biblije i stvarati propovjednike, tuđ nam je svaki oblik idolatrije i mitizacije, po definiciji ikonoklasti, ateisti u svakom smislu, uvijek smo odbijali i zazirali od svakoga aspekta autoritarizma koji nam želi egzistenciju učiniti mrskom, započevši s najpodmuklijim i najopasnijim: onoga koji može izniknuti u nama samima. Odbijamo zakone i uspostavljene poretke, a nadasve konfekcijske naočnjake. Prihvaćamo samo spontane i najslobodnije dogovore...

Ovo smo imali na umu kad smo započeli s projektom Anarhističkoga Laboratorija gdje bi antiautoritarno eksperimentirali naše tenzije. To je naša svakodnevna oklada, unutar i izvan ova četiri zida. Imali smo to dobro na umu i pri objavljivanju ovoga teksta, koji bi trebao biti samo jedan poticaj za daljnji rast nas samih i, možda, da se prepoznamo u nekom drugom.


Laboratorio Anarchico di Sperimentazione Antiautoritaria

(Anarhistički Laboratorij za Antiautoritarno Eksperimentiranje)



Anarhistička Tenzija
Uvijek sam malo zbunjen kad počnem govoriti, barem na početku. Ta se zbunjenost povećava naspram onoga što pogrešno nazivamo predavanjem ili pak, skromno kamuflirajući, javnom raspravom. Najzad, radi se o predavanju nekoga tko dolazi izvana, tko možda pripada nekoj drugoj generaciji, kao da je pao iz prošlosti, tko se popeo na ovu katedru, drži predavanje te stoga na čudnovat, a i opasan način, liči na nekoga tko vam tupi mozak iz drugih razloga, s drugim namjerama. Međutim, ako malo skrenete pažnju na pojmove koji će biti izloženi, otkrit ćete da se iza ove prividne sličnosti krije znatna razlika.

Prvi od ovih pojmova sastoji se od pitanja: što je anarhizam? Ovo moje pitanje može zvučati čudno pošto je ovdje prisutno mnogo anarhista, jer ih osobno znam. Barem bi anarhisti trebali znati što je to anarhizam. No, svaki je put potrebno započeti razgovor upravo ovim pitanjem: što je anarhizam? Mada sa samo nekoliko riječi. Zašto? Ovo pitanje obično ne susrećemo glede ostalih polja života, ostalih aktivnosti, svih ostalih misli. Tko se definira ili se nečim smatra zasigurno poznaje to nešto.

Ali, anarhisti stalno postavljaju taj problem: što je anarhizam? Što znači biti anarhist? Zašto? Zato što to nije neka definicija koja se jednom postavljena može čuvati u sefu, staviti sa strane i smatrati nekakvim kapitalom iz kojega možemo crpsti malo pomalo. Biti anarhist ne znači dostići nekakvu izvjesnost, ne znači reći jednom zauvijek: »Eto, ja, napokon, od ovog trenutka posjedujem istinu i kao takav sam, barem glede ideje, povlašten.« Tko razmišlja na takva način, anarhist je samo na riječima. Anarhist je naprotiv onaj tko realno sumnja u sebe kao anarhista, kao osobu, i pita se: »U kakvom je odnosu moj život s onim što radim i s onim što mislim? Kakvu vezu uspijevam svakodnevno održavati sa svim stvarima koje činim, tako da potvrđujem anarhizam i ne prihvaćam male svakodnevne kompromise, suglasnosti itd.?«

Stoga, anarhizam nije pojam koji se zapečati jednom riječju kao grobnica. Nije politička teorija. To je način na koji se poima život, a život, bili mi mladi ili stari, nije konačna definicija, već oklada koju moramo igrati dan za danom. Ujutro kad ustajemo iz kreveta i dodirujemo nogama pod moramo imati dobar razlog da bi zaista ustali. Ako taj razlog nedostaje, ne znači ništa biti ili ne biti anarhist. Onda bolje ostati u krevetu i spavati. A da bi imali dobar razlog moramo znati kako djelovati, jer za anarhizam, za anarhista, nema razlike između djelovanja i mišljenja, koje podrazumijeva neprestano prelijevanje iz teorije u praksu i iz prakse u teoriju. To je ono što razlikuje anarhista od bilo koje druge osobe, koja ima drugačiji pojam o životu i okoštava taj pojam kroz politički život, kroz političko djelovanje, kroz političku teoriju.

Ono što vam se inače ne kaže, ono što ne piše u novinama, ne piše u knjigama, ono što škola ljubomorno prešućuje jer je to tajna života: ne smijete odvajati misao od djelovanja, stvari koje se znaju, koje se razumiju od onih koje se čine, od stvari kroz koje mi djelujemo.

To je ono što razlikuje političku osobu od anarhističkoga revolucionara. Nisu to riječi, ni pojmovi i, dozvolite mi, s nekog gledišta ni djelovanje. Određenu akciju ne određuje ispravno izabran cilj, niti je razlikuje i obilježava njena ekstremna realizacija kroz napad, recimo radikalan. Bît je u načinu na koji će je osoba, drug koji realizira ovu akciju, uspjeti pretvoriti u značajni trenutak svoga vlastitoga života, osobno obilježje, značaj, vrijednost života, radost, žudnju, ljepotu, a ne u vještu realizaciju, u puko izvođenje čina koji se smrtno okončava u nama samima i u izrazu: »ja sam danas ovo napravio« daleko od sebe, na periferiji mojeg postojanja.

Evo, u tome je razlika. A iz te razlike proizlazi još jedna, po meni vrlo značajna. Onaj tko misli da se djelovanje nalazi izvan njega i da se realizira kroz brojne uspjehe ili neuspjehe — što se može?, život su stepenice po kojima se malo uspinjemo malo silazimo, nekad stvari idu dobro nekad loše — onaj tko misli da život sačinjavaju ove stvari, npr. uobičajeni lik demokratskoga političara (naravno, osoba s kojom možete diskutirati, simpatičan tip, tolerantan, popustljiv, vjeruje u razvoj, u budućnost, u bolje društvo, slobodu), takva vrsta osobe, možda u odjelu, bez kravate, malo sportski, osoba koja izbliza izgleda kao drug i koja se sama naziva drugom, ta osoba može vrlo lako biti i policajac, ionako to ništa ne mijenja. Zašto ne? Postoje i demokratski policajci, završilo je doba uniformirane represije, danas represija može i simpatično izgledati, tlače nas brojnim sjajnim idejama. Evo, ovu osobu, tog demokratu, kako ga možemo karakterizirati, kako ga možemo prepoznati, primijetiti? Ako nam oči pokriju velom kroz koji ne vidimo, kako se možemo braniti od takve osobe? Prepoznat ćemo ga kroz ovu činjenicu: za njega je život ostvarenje, njegov su život činjenice, količinske činjenice koje se odmataju pred njegovim očima, i ništa više.

Ne možemo tražiti člansku iskaznicu kad s nekim pričamo. Često, slušajući njegove ideje postajemo veoma zbunjeni i ništa više ne razumijemo, jer svi smo simpatični govornici, progresisti, svi hvalimo ljepotu tolerancije i tako dalje. Kako možemo primijetiti da ispred nas stoji neprijatelj, naš najgori neprijatelj? Jer od starih smo se fašista barem znali obraniti, on je tukao, no ako smo bili sposobni tukli smo i mi, jače od njega. Sad je druga priča, promijenila se situacija. Danas je možda čak i teško pronaći nasilnog fašista. Međutim, taj subjekt kojeg pokušavamo opisati, demokratu kojeg pronalazimo na svim nivoima (u školi ili u parlamentu, na ulici ili u uniformi policajca, kao suca ili kao liječnika), taj nam je subjekt neprijatelj jer on poima život na drugačiji način od nas, jer za njega je život neki drugi život, nije naš život, jer mi smo za njega vanzemaljci i ne vidim razloga da ga mi smatramo stanovnikom našeg planeta. To je linija koja nas razdvaja od njega, jer njegov pojam života je količinske, kvantitativne prirode, on mjeri stvari po uspjehu, ili ako želite po neuspjehu, ali uvijek s količinske strane, a mi život mjerimo na drugačiji način i upravo o tome trebamo razmisliti: na koji način se naš život razlikuje, kvalitativno razlikuje.

I taj gospodin, koji nam je tako sklon, svali na nas kritiku i kaže: »Da, anarhisti su simpatični, ali tako nesuvisli, što su uopće postigli kroz povijest, koja je država ikad bila anarhistička? Jesu li ikad ostvarili vladu bez vlade? Nije li slobodno društvo, anarhističko društvo, društvo bez vlasti, proturječje?« I ta masa kritike koja se svali na nas ima zasigurno veliku težinu, jer zaista i u onim slučajevima kad su anarhisti bili vrlo blizu ostvarenja njihove konstruktivne utopije slobodnoga društva, kao npr. u Španjolskoj ili u Rusiji, ako ih dobro analiziramo, te su konstrukcije vrlo diskutabilne. To jesu revolucije, ali nisu slobodarske revolucije, nisu anarhija.

Stoga, kad ta gospoda kažu: »Vi ste utopisti, vi anarhisti živite u iluziji, vaša utopija nije ostvariva«, mi trebamo odgovoriti: »Da, istina je, anarhizam je tenzija, nije realizacija, nije konkretni pokušaj sutrašnjega ostvarenja anarhije«. No, trebamo biti sposobni i nadodati: »ali vi ostali, poštovana demokratska gospodo koji ste na vlasti, koji nam uređujete život, koji želite ući u naše ideje, u naše umove, koji vladate nama putem svakodnevnoga mišljenja, kojega gradite putem štampe, fakulteta, škola itd., vi gospodo što ste ostvarili?«. Svijet u kojem vrijedi živjeti? Ili pak svijet smrti, svijet u kojem je život površna činjenica, bez kvalitete, bez značenja, svijet u kojem kad dostignemo određene godine, na pragu mirovine, zapitamo se: »Što sam učinio s mojim životom? Kakvoga je smisla imalo živjeti sve ove godine?«.

Eto što ste stvorili, eto što je vaša demokracija, što je vaš pojam o narodu. Vi vladate narodom, ali što znači narod? Što je narod? Možda je to onaj manjinski malobrojni dio koji izlazi na izbore, koji glasa za vas, koji bira jednu manjinu, koja pak bira drugu manjinu, još manju od prethodne, koja vlada nama u ime zakona. No, zar nisu ti zakoni samo izraz interesa jedne male manjine, koja je osobito, primarno, usmjerena na ostvarenje vlastitoga bogatstva, jačanja moći i tako dalje?

Iz čega proizlazi ta moć, ta vlast u čije ime vi vladate? Od apstraktnoga pojma stvorili ste ustroj i mislite da ga možete unaprijediti. Ali, kako, na koji je način u povijesti ono unaprijeđeno? Zar nije stanje u kojem danas živimo, stanje smrti, površnih vrijednosti? To je kritika koju trebamo uzvratiti pristašama demokracije. Ako smo mi anarhisti utopisti, onda smo takvi kao tenzija prema kvaliteti; ako su demokrati utopisti, njihova je utopija smanjenje kakvoće. Tom smanjenju, na jednodimenzionalnom području najmanje moguće štete za njih i najveće prihvatljive štete za veliku većinu osoba koje oni izrabljuju, toj bijednoj stvarnosti mi suprotstavljamo našu utopiju, koja je barem utopija kvalitete, tenzija prema drugačijoj budućnosti, radikalno drugačijoj naspram današnjeg života.

Dakle, svi govori koji vam upućuju oni koji pričaju u ime političkog realizma, kad državnici, profesori (koji su sluge državnika), teoretičari, novinari, kad svi intelektualci koji prolaze kroz učionice kao što je ova i u svojim govorima koriste tolerantne i mirne riječi realista, tvrdeći da ionako ne može biti drugačije, da je stvarnost takva kakva je, da se treba žrtvovati, evo, te osobe vas obmanjuju. Obmanjuju vas jer drugačije može biti, svatko se od nas može pobuniti protiv obmane u ime vlastitoga povrijeđenoga dostojanstva, svatko se od nas može osjećati obmanut jer je napokon osvijestio koju štetu nam nanose. Pobunom svatko može promijeniti ne samo, u granicama poznatoga, postojeće stvari, nego i vlastiti život koji može postati vrijedan življenja, ustati ujutro, spustiti noge na pod, pogledati se u ogledalo i reći: »Napokon sam uspio promijeniti stvari, barem što se mene tiče.« Osjetiti se kao čovjek koji dostojanstveno živi svoj život, a ne marioneta u rukama lutkara kojeg ne možemo ni dobro vidjeti da bi mu pljunuli u lice.

Zato anarhisti nastavljaju postavljati pitanje: što je anarhizam? Anarhizam nije politički pokret. Da, i to je, ali kao sporedan aspekt. Činjenica da se anarhistički pokret povijesno prikazuje kao politički pokret ne znači da je anarhizam kao politički pokret istrošio sve anarhističke mogućnosti postojećeg. Anarhizam nije samo anarhistička grupa iz Cunea, iz Torina, iz Londona ili iz nekoga drugoga grada. Nije to anarhizam. Naravno, tamo su prisutni drugovi anarhisti i, nadam se ili barem moramo pretpostaviti, onaj drug koji je sam započeo vlastiti ustanak, koji je shvatio, prepoznao čitav kontekst obaveza i prisila u kojima je primoran živjeti. Ali, anarhizam nije samo to, već i ona tenzija života, ona kvaliteta, ona snaga koju uspijevamo izvući iz sebe mijenjajući postojeće stvari. Anarhizam sačinjavaju ovaj plan transformacije i nacrt koji se realizira u nama samima, usporedno s napretkom naše vlastite promjene. Stoga, ne radi se o povijesno kvantificiranom događaju, to nije događaj koji se jednostavno ostvaruje kroz vrijeme i koji se prepoznaje kroz određene teorije, određene osobe, kroz neke pokrete i, zašto ne, kroz točno određena revolucionarna djela. U ovom zbroju elemenata uvijek ima nešto više i upravo zbog toga »više« anarhizam doživljavamo uvijek na drugačiji način.

Stoga, između ove tenzije koju moramo, po meni, čuvati unutar nas kao tenziju prema nepoznatom, prema nezamislivom, neizraženom, prema dimenziji koju trebamo ostvariti a ne znamo točno na koji način, i svakodnevnih stvari koje činimo i možemo učiniti, moramo uvijek održavati točno određen odnos promjene, transformacije.

Prvi primjer koji mi pada na pamet glede ove teme je još jedan kontradiktorni element. Razmislite o pojmu »problem«, npr. »treba riješiti probleme«, tipična fraza. Svi imamo probleme koje trebamo riješiti, život je problem za rješavanje, živjeti je problem, svaki aspekt stvarnosti, od vlastitih socijalnih uvjeta, izlaska iz začaranoga kruga pa do običnih nezgoda koje svakodnevno susrećemo, sve to smatramo problemom. Međutim, da li su problemi rješivi?

I tu dolazimo do velike zablude. Zašto? Struktura koja nas tlači sugerira nam da su problemi rješivi i da će ih ona riješiti. K tome, ta ista struktura sugerira i primjere (mislim da su većina prisutnih učenici) problema koji se rješavaju u geometriji, matematici itd. No, takva vrsta problema, npr. matematičke jednadžbe koje se prikazuju kao primjer rješivih problema, su samo lažni problemi, možemo ih riješiti jer u onom trenutku kad se s njima suočimo odgovor nalazimo već u samom pitanju, to jest odgovor je samo ponavljanje problema u drugom obliku ili kako bi se stručno reklo, tautologija. Kaže se jedna stvar i odgovara se istom, stoga, više — manje, ne postoji rješenje problema već ponavljanje problema u drugom obliku.

Kad pak govorimo o rješavanju problema koji se odnosi na živote svih nas, na svakodnevnu egzistenciju, govorimo o vrlo kompleksnim problemima koji se ne mogu ograničiti na jednostavno ponavljanje samoga problema. Na primjer, ako kažemo »problem policije«, postojanje policije za mnoge od nas predstavlja problem. Nema sumnje da je policajac sredstvo za ugnjetavanje u rukama države, putem kojeg nas ona sprječava da činimo određene stvari. Kako riješiti takav problem? Postoji mogućnost da se riješi problem policije? Pitanje je samo po sebi neosnovano. Ne postoji mogućnost da se riješi problem policije. Međutim, s demokratske točke gledišta problem se sastoji u rješavanju nekih aspekata problema policije, kroz demokratizaciju ustroja, mijenjajući um policajca i tako dalje. Glupo je a i nelogično uopće pomisliti da se tako rješava problem nadzora i represije jer u biti to je samo način prilagođavanja represije u korist vlasti, u korist države. Uistinu, ako je danas potrebna demokratska policija, sutra već može zatrebati nešto manje demokratičnija struktura nadzora i represije, a policija bi odgovorila kao što je to činila u prošlosti: na zapovijed!, možda izbacivanjem, ili eliminacijom, iz vlastitih redova vrlo rijetkih i marginalnih manjina koje misle na drugačiji način.

Kad kažem policija mislim na svaku represivnu strukturu, sve do pravosuđa, na bilo koji oblik nadzora i represije koji država proizvodi. Kao što vidite, socijalni problemi nisu rješivi. Obmana demokratskih struktura koje smatraju da su problemi rješivi je obmana koja nam dokazuje kako se demokratska politička misao uopće ne temelji na stvarnosti, na nečem konkretnom. Sve se temelji na šansama igre zablude, kako se ipak stvari vremenom mogu poboljšati, srediti. Na tom se sređivanju bazira snaga vlasti i na tom se sređivanju vladajući održavaju kroz kratka i duga razdoblja. Mijenjaju se igre, odnosi, a mi čekamo da se ostvari ono što su nam obećali, što se nikad ne zbiva jer ta poboljšanja se nikad ne ostvaruju, jer moć ostaje, mijenjajući i transformirajući se kroz povijest, ona ipak ostaje uvijek ista: šaka ljudi, manjina privilegiranih koja upravlja polugama vlasti, koja radi za vlastitu korist i štiti položaj onih koji vladaju i koji će vladati.

Koja sredstva mi posjedujemo da bi se oduprli takvom stanju stvari? Žele nas nadzirati? Mi ćemo odbiti nadziranje. Naravno, to možemo učiniti, i mi to činimo, pokušavamo minimalizirati štetu. Međutim, u socijalnom kontekstu odbijanje nadzora vrijedi samo do jedne granice. Možemo prepoznati neke oblike, možemo vrištati kad nas nepravedno napadnu, ali jasno je da postoje određena područja vlasti gdje nam pravila koja se zovu zakoni, natpisi koji se zovu ograde, osobe koje se zovu policija, zabranjuju ulaz. Nema sumnje, pokušajte ući u parlament i vidjet ćete što će vam se desiti, ne znam. Ne mogu se preskočiti razine, određeni nadzori ne mogu se izbjeći.

Onda, kako se mi suprotstavljamo ovakvoj situaciji? Jednim običnim snom? Hipotezom slobode, koju k tome trebamo i točno definirati jer ne možemo jednostavno reći: »Anarhistička je sloboda jednostavno smanjenje nadzora.«? U tom bi slučaju pali u zabludu: »Gdje se treba zaustaviti to smanjenje nadzora? Možda na minimalnom nadziranju?«. Na primjer, država bi postala legitimna kao takva, za nas anarhiste, ako bi umjesto današnje države koja ugnjetava postala, recimo, minimalna država liberala? Ne, sigurno. Dakle, ovo je pogrešno razmišljanje. Ono što možemo pokušati postići nije, stoga, ograničavanje nadzora, već ukidanje nadzora. Mi ne tražimo više slobode jer se više slobode daje robovima produžujući lanac, mi tražimo ukidanje lanca, tražimo slobodu a ne više slobode. Sloboda znači odsutnost lanca, odsutnost ograničavanja, sa svim onim što proizlazi iz ove afirmacije.

Sloboda je ne samo težak i nepoznat koncept, nego i bolan, a nama se prodaje kao prelijepi pojam, nježan, opuštajući, kao daleki san u kojem se osjećamo dobro, kao uz sve daleke stvari jer one predstavljaju nadu, vjeru, vjerovanje. Drugim riječima, ono nedodirljivo što rješava današnje probleme, ali ne zato što ih zaista rješava, nego zato jer ih jednostavno prikriva, zamagljuje, mijenja, zaklanjajući nam pogled na sve poteškoće koje danas imamo. U redu, jednoga ćemo dana biti slobodni, u redu, imamo poteškoća ali unutar tih poteškoća postoji jedna podzemna snaga, jedan nehotični poredak koji ne ovisi o nama, koji radi umjesto nas, koji će malo po malo izmijeniti patničke uslove u kojima živimo i pružiti nam novu slobodnu dimenziju u kojoj ćemo svi sretno živjeti. Ne, sloboda nije to, to je obmana koja veoma, tragično, podsjeća na stari pojam o bogu, bogu koji nam je mnogo puta pomagao i još danas pomaže mnogim osobama koje pate jer one kažu: »U redu, danas patimo, ali na drugom će nam svijetu biti bolje.« Ili, kako kaže Evanđelje, posljednji će biti prvi, zato ovaj obrat ohrabruje današnje posljednje jer će biti sutrašnji prvi.

Kad bi mi prodavali ovakav pojam slobode pod istinitim, uljuljkivali bi današnje patnje, stavili bi malo melema na današnje socijalne rane, na isti način kao svećenik koji svojom propovijedi, svojim rezoniranjem, stavlja malo melema na rane siromaha koji ga slušaju i koji žive u zabludi da će ih božje kraljevstvo osloboditi patnji. Jasno je da anarhisti ne mogu razmišljati na isti način, sloboda je destruktivan pojam, pojam koji u sebi sadrži potpunu destrukciju svakoga ograničenja. Sloboda je mogućnost koja treba ostati u našem srcu, ali istovremeno trebamo shvatiti da ako želimo slobodu moramo biti spremni prkositi svim opasnostima destrukcije, uništenja postojećeg poretka u kojem živimo. Sloboda nije pojam koji će nas uljuljkivati u očekivanju boljih vremena, bez obzira na našu stvarnu sposobnost intervencije.

Da bi shvatili ovakvu vrstu pojmova, da bi shvatili kojim se rizicima izlažemo kad rukujemo opasnim pojmovima ovoga tipa, moramo biti sposobni izgraditi ideje u nama samima, imati ideje.

I o tome postoje značajne zablude. U opticaju je navika da se idejom smatra svaki pojam koji imamo u glavi. Netko kaže: »dobio sam ideju«, i na taj način pokušava odrediti ideju. To je kartezijanska teorija ideje, koja se suprotstavljala platonskoj, gdje je ideja apstraktna, daleka, uporišna točka itd. Međutim, mi se ne odnosimo na taj pojam kad govorimo o ideji. Ideja je uporišna točka, element snage koja mijenja život, pojam koji je napunjen vrijednošću, pojam vrijednosti koji postaje pojam snage, nešto što može razviti na drugačiji način naš odnos s drugima, sve je to ideja. Ali, kroz koji nam to izvor stižu elementi pomoću kojih gradimo ideje ove vrste? Škola, akademija, fakultet, štampa, knjige, profesori, stručnjaci itd., televizija. Međutim, što nam šalju ovi izvori informacija i kulturne elaboracije? Šalju nam više manje značajnu masu informacija, koja se sruči na nas kao lavina, vrije kao unutar lonca u nama i potom proizvodimo mišljenja. Mi nemamo ideja, imamo mišljenja.

I tu dolazimo do kobnoga zaključka. Što je to mišljenje? To je isprazna ideja, uniformirana kako bi se prilagodila velikom broju ljudi. Opće ideje ili omasovljene ideje su mišljenja. Vlasti je bitno održavati ova mišljenja jer putem njih, njihovim upravljanjem, postiže određene rezultate, na primjer propagandni mehanizam putem sredstava javnog informiranja, realizacija izbornih procedura itd. Nove elite vlasti ne formiraju se putem ideja, već putem mišljenja.

Što znači suprotstaviti se formiranju mišljenja? Znači li možda sakupiti veći broj informacija? To jest, suprotstaviti se informaciji protuinformacijom? Ne, to je nemoguće jer s koje god strane sagledali problem ne možemo biti sposobni, naspram prevelikom broju informacija kojima smo svakodnevno preplavljeni, »otkriti« našom protuinformacijom, kroz proces dietrologije,[dietrologija: tal. dietro (iza) + grč. logija (nauka); paranoično i opsesivno traženje istinitih ili navodnih razloga koji su uzrokovali neki događaj, tj. onoga što stoji »iza« nečega; »izalogija«] realnost koju je »zamijenila« ova informativna brbljarija. Ne možemo djelovati u tom smjeru. Kad to i radimo, u kratko vrijeme shvatimo da je uzaludno, ne uspijevamo uvjeriti ljude.

Zbog toga su anarhisti problemu propagande pristupili na kritički način. Da, naravno, kao što možete vidjeti, ovdje imamo dobro opremljen stol, kao što se zbiva svugdje gdje se održavaju inicijative i skupovi ove vrste. Uvijek su tu prisutne naše brošure, naše knjige. Imamo brdo novina i vrlo smo sposobni publicisti. Ali, to nije jedini posao koji trebamo obaviti, a i kad to radimo, ta aktivnost ne smije sadržavati elemente protuinformacije, ako ih i sadrži onda se radi o sporednim činjenicama. Ta je aktivnost u osnovi upućena, ili bi trebala biti, stvaranju jedne ideje ili nekoliko važnih ideja, nekoliko temeljnih ideja.

Samo jedan primjer. Kroz posljednje tri ili četiri godine izgrađen je slučaj kojeg štampa odurno naziva »tangentopoli« ili »čiste ruke«[tangentopoli: tal. tangente (mito) + grč. polis (grad, država); sredinom devedesetih godina XX st. u Italiji je provedena opsežna sudska istraga nazvana Mani pulite (čiste ruke) koja je razotkrila mito i korupciju na najvišim državnim nivoima, nazvana »afera Tangentopoli«] i tako dalje. Što je u ljudima prouzročila ta silna operacija? Stvorila je mišljenje kako je pravosuđe sposobno popraviti stvari, osuditi političare, izmijeniti uvjete. Jasno nam je koliko je ovaj postupak, ovo mišljenje korisno, na primjer pridonijelo je rastu »nove« elite vlasti koja je zamijenila onu staru. Mada kažemo »nova«, mada sadrži neke nova obilježja, ipak se stare navike i stari likovi ponavljaju. Na taj način funkcionira mišljenje.

Pokušajte usporediti ovaj postupak oblikovanja jednog mišljenja (koje je donijelo znatnih koristi samo njima) s izgradnjom jedne temeljne ideje, kao što bi mogla biti produbljena analiza pojma pravde, razlika je nepremostiva. No, što je pravedno? Na primjer, sigurno je bilo pravedno za mnoge, a i mi smo to smatrali pravednim, da je Craxi[Bettino Craxi: predsjednik Talijanske socijalističke stranke, dvaput premijer Italije; u vrijeme istrage Mani pulite bio je pod istragom a zatim i osuđen, da bi izbjegao zatvor pobjegao u Hammamet, Tunis, gdje je kasnije i umro] bio primoran zatvoriti se u svoju tunisku vilu. Bilo je čak simpatično, smijali smo se, osjećali se dobro, simpatično je kad se uklone svinje ovoga nivoa. Međutim, je li to zaista pravda? Na primjer, Andreotti[Giulio Andreotti: središnji lik talijanske političke scene, predstavnik Demokršćanske stranke, sedam puta premijer Italije, 33 puta član Vlade, doživotni senator, mafijaš] je zapao u poteškoće, izgleda da se ljubio u obraz s Riinom[Salvatore Totò Riina: šef sicilijanske mafije Cosa Nostra sve do devedesetih godina XX st., kad je uhićen i osuđen na doživotnu robiju; odgovoran za mnogobrojna ubojstva, među kojima i brojnih sudaca, političara, novinara itd.]. Vijesti ove vrste su nam drage, osjećamo se bolje, jer jedna svinja kao što je Andreotti nesumnjivo nam je i fizički nepodnošljiva, dovoljno ga je i samo vidjeti na ekranu. Međutim, da li je to pojam pravde? Pogledajte, za Di Pietra i za Borrellija[Antonio Di Pietro: danas političar, u vrijeme afere Tangentopoli jedan od javnih tužioca koji su vodili istragu Mani pulite; Francesco Saverio Borelli: javni tužilac i voditelj istrage Mani pulite] se navija kao na stadionu. Što znači stadionsko navijanje? Znači da su milijuni ljudi uvučeni u proces uniformiranja informacije.

Pojam pravde o kojem bi mi trebali razmišljati je drugačiji. Na što nas treba navesti pojam pravde? Treba nas navesti da priznamo da ako je Craxi kriv (ili Andreotti), na isti su način kao i on krivi ljudi kao što su Borrelli i Di Pietro, jer dok je prvi bio političar ovi drugi su dio pravosuđa. Pojam pravde znači potegnuti jednu liniju razgraničenja između onog tko je podrška i alibi snagama vlasti i onog tko se tome suprotstavlja. Ako je vlast nepravedna, pošto je njeno samo postojanje čini nepravednom, ako su svi pokušaji, kao što smo vidjeli na primjerima, samo obmane za samoopravdanje, svaka osoba na vlasti, više manje demokratska, što god učinila, uvijek je s druge strane pravde.

Izgradnja pojma pravde ove vrste znači formiranje jedne ideje, koja se ne pronalazi u štampi, ne analizira u školskim učionicama i sveučilišnim aulama, koja ne može biti sastavni dio mišljenja i neće odvesti ljude na izbore. Naprotiv, ova će ideja dovesti ljude da se suprotstave sebi samima jer naspram suda samoga sebe svatko se pita: »Ali ja, naspram ideje pravde, kad mi se čini da je Di Pietro pravedan, kako se postavljam? Dozvoljavam da i mene prevare, i ja postajem sredstvo mišljenja, završni dio velikoga procesa formiranja moći, istovremeno rob vlasti i njen suučesnik?«

Napokon smo stigli, stigli do naših odgovornosti. Ako je pojam od kojeg smo počeli istinit, to jest da za anarhiste nema razlike između teorije i djelovanja, onoga trenutka kad ova ideja o pravdi zasije u nama, ako ova ideja zasvijetli barem na trenutak u našem umu, ta se svjetlost neće nikad više ugasiti jer ćemo se u svakom trenutku, što god mislili, osjećati krivci, pomagači, suučesnici procesa diskriminacije, represije, genocida, smrti, i uvijek ćemo se smatrati dijelom toga procesa. Kako se onda možemo smatrati revolucionarima, anarhistima? Kako se možemo smatrati pobornicima slobode? O kojoj slobodi govorimo ako smo dali našu podršku ubojicama na vlasti?

Vidite kako je različita i kritična situacija onoga tko odmah uspije, putem dublje analize stvarnosti ili pukim slučajem, ili pak nesrećom, osvijetliti um tako jasnom idejom pravde. Postoji mnoštvo ideja ove vrste. Na primjer, ideja slobode je ista stvar. Tko se samo na trenutak zamisli nad pojmom slobode, ne može se zadovoljiti nekim djelom koje bi samo malo povećalo slobode uvjeta u kojima živi. On će se od toga trenutka nadalje osjećati krivim i pokušat će učiniti nešto kako bi ublažio svoj osjećaj patnje. Osjećat će da griješi jer nije do tada već nešto poduzeo i od toga će trenutka živjeti u drugačijim uvjetima.

Što zapravo želi država postići oblikovanjem mišljenja? Što vlast želi? Da, naravno, želi stvoriti osrednje mišljenje jer na temelju ovoga mogu stvoriti neke pokrete, kao na primjer izlazak na izbore, formiranje manjinskih krugova moći i tako dalje. Međutim, ne žele samo to, žele našu suglasnost, naš pristanak, a suglasnost dobivaju kroz određena sredstva, naročito kulturne naravi. Na primjer, škola je jedan od rezervoara iz kojeg se crpi suglasnost i gradi buduća radna snaga intelektualne prirode, i ne samo intelektualne.

Produktivne transformacije današnjeg kapitalizma zahtijevaju drugačijeg čovjeka u odnosu na prošlost. Jučer, do nedavno, tražila se osoba stručnih sposobnosti, profesionalne kvalifikacije, ponosna na svoje sposobnosti. Danas se situacija prilično promijenila. Svijet rada traži osrednju kvalifikaciju, dosta nisku, i zahtijeva kvalitete koje ne samo da u prošlosti nisu bile prisutne već i nezamislive, na primjer fleksibilnost, prilagodljivost, toleranciju, sposobnost posredovanja na sastancima.

Dok se u prošlosti, da navedemo specifičan primjer, proizvodnja velikih poduzeća bazirala na montažnoj traci, na masovnoj proizvodnji, danas imamo drugačije strukture, ili automatizirane, ili sastavljene od otoka, malih grupa koje zajedno rade, međusobno se znaju i nadgledaju itd. Ovaj tip mentaliteta nije samo mentalitet tvornice, ne izgrađuju samo »novoga radnika«, to je »novi čovjek«: fleksibilan, osrednjih ideja, zamućenih želja, vrlo niske kulturne razine, osiromašenog jezika, sa standardiziranim štivom, uvijek jednim te istim, ograničene sposobnosti razmišljanja, ali veoma visoke sposobnosti kraktkovremenskoga odlučivanja između da i ne, između dviju mogućnosti, žutoga dugmeta crvenoga dugmeta, crnoga dugmeta bijeloga dugmeta. Evo, ovu vrstu mentaliteta izgrađuju. Gdje ga izgrađuju? Grade ga u školi, ali i u svakodnevnom životu.

Što će s takvim čovjekom? Bit će im potreban za ostvarenje svih izmjena koje su bitne za restrukturiranje kapitala. Bit će im potreban za bolje rukovođenje sutrašnjim uvjetima i odnosima. Kakvi će biti ti odnosi? Temeljit će se na sve bržim izmjenama, na pozivu da se zadovolje potpuno nepostojeće potrebe, koje stvaraju i njima upravljaju na određeni način male grupe, sve brojnije i brojnije. Ovaj tip novoga čovjeka je u potpunoj suprotnosti s onim što mogu biti naše želje i misli, u suprotnosti s kvalitetom, kreativnošću, sa stvarnim željama, s radošću života, u suprotnosti sa svim ovim. Kako se možemo boriti protiv stvaranja tehnološkoga čovjeka? Kako se možemo boriti protiv ovakvog stanja? Možemo čekati da stigne dan, jedan lijepi dan kad ćemo dovesti svijet u kaos, u ono što su anarhisti u prethodnom stoljeću nazivali »la grande soirée«, velika večer ili veliki dan — »le grand jour« —, kada će nepredvidljive snage pobijediti i buknuti društveni konflikt kojeg svi očekujemo a zove se revolucija, nakon čega će se sve promijeniti i bit će to svijet savršenstva i radosti?

To je milenaristička teorija. Pošto se približava kraj milenija mogla bi se vratiti u modu. Ali, uslovi su drugačiji, to nije stvarnost, to nije očekivanje koje nas treba zanimati. Zanima nas neka druga intervencija, mnogo manja, mnogo skromnija, a ipak sposobna da nešto učini. Mi, pošto smo anarhisti, pozvani smo da nešto učinimo, pozivaju nas naše odgovornosti i sve ono o čemu smo prije pričali. Od trenutka kada se rodi ona ideja u našem umu, ne ideja anarhije, nego ideja pravde, slobode, kada se ove ideje rađaju u našem umu i kada kroz ove ideje uspijemo prepoznati obmanu ispred nas koju bi mogli, nadasve danas, opisati kao demokratsku prijevaru, što ćemo učiniti? Moramo se potruditi, gdje »potruditi se« znači i organizirati se, znači stvoriti one uvjete međusobnih odnosa između nas anarhista, koji moraju biti drugačiji od jučerašnjih uvjeta.

Današnja je stvarnost drugačija. Kao što smo prije rekli, izrađuju drugačijeg čovjeka, bez kvaliteta, kako bi stvorili njima potrebno društvo bez kvaliteta. Ali, oduzimajući kvalitete čovjeku, odstranili su lik radnika iz središta poimanja političkoga društva. U prošlosti je radnik podnosio najteži teret izrabljivanja. Iz toga se razloga smatralo da bi on trebao, kao protagonist, započeti revoluciju. Dovoljno je pomisliti na marksističku analizu. U biti, sav je Marksov Kapital posvećen »oslobođenju« radnika. Kad Marks govori o čovjeku, misli na radnika, kad razvija svoju analizu o vrijednosti govori o vremenu rada, kad razvija svoju analizu o otuđenosti govori o radu. Nema nijedne stvari a da se ne odnosi na rad. Zato što je radnik bio u središtu marksističke analize a radnička se klasa zaista mogla zamisliti kao centar društvene strukture.

Mada kroz drugačije analize i anarhisti su se podosta približili teoriji o radniku u središtu društva, to jest o središnjosti radničke klase. Govorimo o anarhosindikalnoj analizi. Anarhosindikalisti su samo doveli do ekstremnih posljedica pojam sindikalne borbe, oslobađajući ga skučene dimenzije sindikalnih zahtjeva kako bi se revolucionarni čin mogao realizirati putem općeg štrajka. Dakle, za anarhosindikaliste je društvo sutrašnjice, oslobođeno ili anarhističko, isto ovo današnje društvo, ali bez vlasti, s istim današnjim proizvodnim strukturama, koje nisu više u rukama kapitalista već pripadaju zajednici koja njima zajednički upravlja.

Ovaj pojam danas nije više izvediv, iz mnoštvo razloga. Primarni razlog su novonastale tehnološke promjene koje onemogućavaju jednostavan i linearan prijelaz iz prethodnoga, tj. današnjega društva u kojem živimo u buduće društvo u kojem bi željeli živjeti. Taj neposredan prijelaz je nemoguć iz jednoga jednostavnoga razloga, na primjer telematska tehnologija ne bi mogla biti korištena u slobodnom obliku, u oslobodilačkom obliku. Tehnologija i telematske implikacije nisu se ograničile samo na ostvarenje određenih promjena unutar nekih sredstava, već su izmijenile i druge tehnologije. Recimo, tvornica nema istu strukturu jučerašnje tvornice s dodatkom informatizacije, ona je telematizirana tvornica, a to je potpuno drugačija stvar. Uzmimo u obzir da o svim ovim pojmovima možemo govoriti vrlo općenito pošto zahtijevaju mnogo više vremena za dublju analizu. Stoga, nemogućnost korištenja ove imovine, dakle i ovog prijelaza, dovodi do okončanja mita o središtu radničke klase.

Dakle, u ovakvoj situaciji gdje se radnička klasa praktički atomizira ne postoji mogućnost eksproprijacije takozvanih sredstava proizvodnje. Do kojeg onda zaključka dolazimo? Nema drugoga zaključka osim uništenja ove gomile sredstava za proizvodnju koji stoje naspram nas. Jedini mogući prijelaz koji imamo na raspolaganju je dramatična realnost destrukcije. Revolucija o kojoj možemo nagađati a u koju uopće nismo sigurni, nije ona jučerašnja revolucija zamišljena u jednom činu, ostvariva čak u samo jednom danu ili u jednoj lijepoj noći, to je dugi, tragični, krvavi događaj koji će možda biti svjedok nezamislivo nasilnih i tragičnih procesa.

Upravo se prema toj vrsti realnosti upućujemo. Ali, ne zato jer mi to želimo, jer volimo nasilje, krv, destrukciju ili građanski rat, smrt, silovanja, divljaštvo, ne zbog toga. Zato što je to jedini mogući put, jedini put koji su nam nametnule promjene, a stvorili su ih oni koji nam zapovijedaju i nama vladaju. Oni su krenuli tim putem. Ne možemo sad najobičnijim letom naših želja, naše mašte, nešto izmijeniti. Kad smo u prošlosti, dok je još postojala snažna radnička klasa, živjeli u iluziji sličnoga prijelaza primjereno smo se organizirali. Na primjer, organizacione pretpostavke anarhosindikalizma predviđale su jedan snažni sindikalni pokret koji bi, prodrijevši u radničku klasu i organizirajući je gotovo u potpunosti, ostvario eksproprijaciju i taj prijelaz. Pošto taj kolektivni subjekt više ne postoji, a vjerojatno je bio mitski od samog svog postanka, no sada više ne postoji ni u svojoj prethodnoj mitskoj viziji, kakvoga bi smisla imao sindikalni pokret revolucionarne prirode? Kakvoga bi smisla imao i kakvoga smisla ima anarhosindikalni pokret? Nikakvoga smisla.

Stoga, borba mora krenuti s drugih polazišta, s drugim idejama i drugim metodama. Zbog toga smo u proteklih petnaestak godina razvili kritiku sindikalizma i anarhosindikalizma. Zbog toga smo anarhisti insurekcionisti. Ali, ne zato što smatramo da je riješenje u barikadama. Barikade bi mogle biti tragična posljedica izbora koji ne pripadaju nama, ogromni problemi koje ne izaziva anarhizam već ih nameće stvarnost koju su moćnici izgradili i koju ne možemo izbrisati jednostavnim letom naših želja.

Dakle, anarhistička organizacija usmjerena ka budućnosti trebala bi biti elastičnija. Ne može se pojaviti s teškim, količinski teškim, obilježjima ustroja iz prošlosti. Ne može se postaviti kroz dimenziju sinteze, kao npr. organizacija u prošlosti u kojoj je anarhistički organizacioni ustroj htio preslikati stvarnost u samoga sebe kroz određene »odbore« koji su se bavili raznim problemima, odbori koji su zatim donosili vlastite odluke na godišnjim periodičkim kongresima, koji se pak izjašnjavao na temelju teza, koje su potjecale možda iz prošloga stoljeća. Svemu tome je došao kraj, ali ne zato što je proteklo sto godina od zamisli, nego zato jer se stvarnost izmijenila.

Zbog toga mi podržavamo potrebu stvaranja malih grupa baziranih na pojmu afiniteta, čak i vrlo malenih grupa sa samo nekoliko drugova koji se međusobno poznaju i produbljuju to poznanstvo, pošto ne može postojati afinitet ako se dovoljno ne poznajemo. Možemo prepoznati sličnost, afinitet, samo produbljenjem elemenata koji određuju razlike među nama. To poznavanje je privatna stvar, ali je i stvar ideja, diskusija, razgovora. No, ako se sjećate početka ove rasprave, nema produbljenja ideja ako istovremeno nije popraćeno zajedničkim djelovanjem, realizacijom. Dakle, između produbljenja ideja i realizacije postoji neprekidno međusobno pretakanje.

Mala grupa od nekoliko drugova koji se znaju i koji se identificiraju kroz jedan afinitet, sličnost, i sastaju se samo da bi zajedno navečer popričali ne bi bila grupa afiniteta, bila bi to grupa simpatičnih znanaca koji sastajući se navečer mogu pričati o bilo čemu. Obrnuto, grupa koja se sastaje diskusije radi, ali diskutirajući odlučuje zajednički djelovati i djelovanjem pridonosi razvoju diskusije, koja se kroz vrijeme pretvara u nove prilike djelovanja, to je mehanizam grupa afiniteta. Na koji način grupe afiniteta mogu ući u kontakt s drugim grupama afiniteta, koje nije potrebno dublje poznavati (što je pak neophodan faktor unutar svake pojedine grupe)? Taj kontakt može jamčiti neformalna organizacija.

Što je to neformalna organizacija? Između različitih grupa afiniteta koje su u međusobnom kontaktu da bi izmijenile ideje i zajedno djelovale može postojati odnos neformalne prirode, to jest izgradnja jedne organizacije koja može biti vrlo široka na teritorijalnom nivou, na desetke i, zašto ne, na stotine organizacija, struktura, grupa neformalnih obilježja (kao što su diskusije, periodičko produbljenje problema, ostvarenja akcija i tako dalje). Ova organizaciona struktura insurekcionističkog anarhizma drugačija je od one o kojoj smo prije pričali glede oblika anarhosindikalizma.

Međutim, analiza organizacionih oblika, ovom prigodom tek napomenuta, zaslužuje dublju diskusiju u koju ne možemo ući tokom samo jednog predavanja. Takav tip organizacije ostao bi, po meni, samo interna stvar pokreta ako se ne bi ostvario u odnosima s okolinom, to jest kroz izgradnju uporišnih vanjskih grupa, vanjskih nukleusa baziranih također na neformalnim obilježjima. Nije potrebno da ove uporišne grupe sačinjavaju samo anarhisti: mogu sudjelovati sve osobe koje se žele boriti za ostvarenje točno određenih ciljeva, ali je bitno da se temelje na nekim bitnim uvjetima. Nadasve, »permanentna konfliktnost«, stalni sukob, što znači grupe koje su sposobne napasti realnost u kojoj se nalaze a ne samo čekati nečije naredbe. Zatim, biti »autonomni«, samostalni, to jest niti ovisiti niti biti u odnosima s političkim strankama ili sindikalnim organizacijama. Na kraju, pojedinačni pristup problemima, bez predlaganja općih sindikalnih platformi, što bi se neizbježno pretvorilo u rukovođenje mini — strankom ili malim alternativnim sindikatom. Rezime ovih teza može izgledati prilično apstraktan i zato prije nego završim želim navesti samo jedan primjer, jer ovakve se stvari bolje razumiju kroz praksu.

Teoretski obrazac ovoga tipa primijenjen je početkom osamdesetih godina u pokušaju sprječavanja izgradnje raketne američke baze u Comisu[Comiso: gradić na jugoistoku Sicilije]. Anarhističke grupe koje su intervenirale pune dvije godine izgradile su »samoupravna udruženja«. Ta samoupravna udruženja bila su upravo ne-anarhističke grupe koje su djelovale na teritoriju, a jedini im je cilj bio spriječiti izgradnju baze uništavajući projekt u toku realizacije.

Udruženja su stoga bila autonomni nukleusi sa slijedećim obilježjima: imala su jedan jedini cilj, napasti i uništiti bazu. Zbog toga su izbjegli niz problema, jer da su postavili niz problema bili bi postali sindikalne grupe sa ciljem, npr. zaštite radnih mjesta ili pronalaženja radnih mjesta, ili pak rješavanje drugih neposrednih problema. Naprotiv, mi smo imali samo jedan cilj, uništiti bazu. Drugo je obilježje bilo permanentna konfliktnost, to jest od samoga početka kad su ove grupe oformljene (nisu to bile anarhističke grupe, radilo se o grupama ljudi u kojima je bilo i anarhista), one su ušle u sukob protiv svih skupina koje su željele izgraditi bazu, bez da tu konfliktnost odrede ili izjasne predstavnički organi ili odgovorne osobe tih istih grupa. I treće je obilježje bila autonomija ovih grupa, što znači da nisu ovisile ni o strankama, ni o sindikatima i tako dalje. Slučaj borbe protiv izgradnje baze samo je djelomično poznat. Čini mi se da sada nije ni mjesto ni vrijeme za ponavljanje povijesti, želio sam samo ovaj slučaj navesti kao primjer.

Dakle, insurekcionistički anarhizam mora prevazići jedan osnovni problem, da bi bio takav mora prevazići jednu granicu, u suprotnom ostaje samo pretpostavka o insurekcionističkom anarhizmu. To jest, drugovi koji sačinjavaju grupe afiniteta i koji su prenijeli u djelo ono što sam prije opisivao, ustanak osobne prirode, osvjetljenje koje u nama stvara posljedice jedne temeljne ideje nasuprot brbljariji mišljenja, ti su drugovi ulazeći u odnose s drugim drugovima, iz drugih područja, putem neformalne strukture, do ove točke ostvarili samo jedan dio posla. U jednom trenutku moraju se odlučiti, moraju prekoračiti tu liniju razgraničenja, moraju napraviti korak nakon kojeg se teško vratiti nazad. Moraju uspostaviti odnose s osobama koje nisu anarhisti, da bi riješili jedan sporedni, ograničeni problem (uništenje baze Comiso, koliko god je ta ideja mogla biti fantastična ili zanimljiva, ili simpatična, nije sigurno bila anarhija, nije bila ostvarenje anarhije). Što bi se bilo desilo da smo zaista uspjeli ući u bazu i uništiti je? Ne znam. Vjerojatno ništa, vjerojatno sve. Ne znam, ne možemo znati, nitko to ne može znati. Ali, ljepota ostvarenja destruktivnoga djela ne nalazi se u njegovim mogućim posljedicama.

Anarhisti ne jamče za ostvarena djela, ali identificiraju odgovornost osoba i struktura, te se stoga na temelju odluke odlučuju na akciju i od tog se trenutka osjećaju sigurni u sebe, jer ona ideja pravde koja djeluje unutar njih osvjetljuje akciju, opaža odgovornost jedne osobe, više osoba, jedne strukture, više struktura i shodno tome posljedice tih odgovornosti. Tu se nalazi anarhistička odlučnost djelovanja.

Međutim, kad anarhisti poduzimaju akcije s drugim osobama trebali bi pokušati izgraditi i područne organe koji bi bili sposobni opstati, prouzročiti posljedice u borbi protiv vlasti. Ne smijemo zaboraviti, što je jako bitno, da se vlast ostvaruje u prostoru, to jest moć nije apstraktna ideja. Da nema policijskih stanica, da nema zatvora nadzor bio bio nemoguć. Da nema parlamenta, da nema regionalnih vijeća, zakonodavna vlast ne bi postojala. Da nema škola i fakulteta ne bi bilo ni kulturalne moći koja nas tlači, koja izgrađuje mišljenje.

Škole, fakulteti, stanice, zatvori, tvornice, sve su to mjesta koja se ostvaruju u prostoru, određene zone unutar kojih se možemo kretati samo ako prihvatimo određene uvjete, to jest ako prihvatimo igru uloga. Mi se sada nalazimo ovdje samo zato što smo prihvatili igru uloga, u suprotnom ne bi bili mogli ući. Ovo je zanimljivo. Možemo koristiti i ovakve strukture, ali u trenutku napada ova mjesta će nam biti nedostupna. Da smo ušli ovdje s napadačkom namjerom policija bi nas bila spriječila, sasvim jasno.

Dakle, budući da se vlast ostvaruje u prostoru vrlo je bitan taj odnos anarhista s prostorom. Insurekcija je zasigurno individualan čin i zato navečer kad liježemo, u dubini duše pomislimo: »U redu, naposljetku stvari ipak ne idu tako loše«, jer se osjećamo u miru sa sobom i zaspimo. Evo, u tom posebnom bezprostornom mjestu krećemo se kako god želimo. Ali, prije ili kasnije moramo preseliti sebe u prostor realnosti, koji je, ako dobro razmislite, skoro u potpunosti pod okriljem vlasti. Zbog toga krećući se prostorom nosimo sa sobom ove vrijednosti insurekcije, revolucionarne vrijednosti, anarhističke vrijednosti i odmjeravamo ih kroz sukob u kojem nismo sami.

Stoga, trebamo biti u stanju prepoznati one ciljeve koji su značajni i ako ih ima, gle slučajnosti tih ciljeva ima uvijek i po svuda, pridonijeti stvaranju uvjeta da ljudi, izrabljivani, na čijoj se koži ti ciljevi ostvaruju, učine nešto da ih spriječe.

Taj je revolucionarni proces, po meni, insurekcionističke prirode. Cilj mu nije količinskoga karaktera jer se uništenje cilja ili detalj nacrta ne može iscrpiti u količinskim odnosima. Ponekad mi kažu: »Kroz kolike smo borbe prošli kroz proteklih dvadeset, trideset godina«, a i sâm sam ponekad to rekao, i isto toliko puta čuo: »I što smo postigli?«. Čak i kad nešto uspijemo ostvariti ljudi se kasnije ni ne sjećaju anarhista. »Anarhisti? Tko su ti anarhisti, monarhisti? Možda oni za kralja?«. Ljudi se baš ne sjećaju dobro. No, zar je to bitno? Nije potrebno da se nas sjećaju, moraju se sjećati njihove borbe jer borba je njihova. Mi smo samo jedna prilika u borbi. Mi smo samo ono nešto više.

U oslobođenom društvu, kad je anarhija već ostvarena, stoga u posve idealnoj dimenziji, anarhisti bi, neophodni na svim razinama društvene borbe, imali jedan jedini cilj: poticati na daljnju borbu, eliminirajući i najmanje tragove vlasti, usavršavajući tenziju prema anarhiji. Anarhisti su oni koji nastanjuju zaista neudoban planet, jer ako borba uspije zaboravljeni su, a kad ne uspije okrivljeni su za odgovornost, da su na loš način vodili borbu, da su je doveli do loših posljedica.

Dakle, nikakve iluzije glede mogućih količinskih rezultata: ako je ostvarena borba s insurekcionističke točke gledišta korektna, u redu je, a uspjesi, ako ih ima, mogu biti korisni osobama koji su je ostvarili, zasigurno ne anarhistima. Ne smijemo zapasti u zabludu, u koju su na žalost mnogi drugovi pali, da pomišljamo kako pozitivan ishod borbe može povećati broj naših grupa, jer to nije istina, jer se to sustavno pretvara u deziluziju. Rast naših grupa i brojčani rast naših drugova su veoma bitne stvari, ali ne mogu se ostvariti kroz postignute rezultate. Ostvarit će se prije izgradnjom, formiranjem onih temeljnih ideja, onih objašnjenja o kojima smo prije govorili. Pozitivni ishodi borbi i brojčani rast naših grupa dvije su stvari koje ne mogu biti povezane procesom uzroka i posljedice. Mogu biti u međusobnoj vezi, a i ne moraju.

Još samo par riječi prije kraja. Rekao sam što je anarhizam, koje nam se zablude uzastopno podmeću, govorio sam o načinima transformiranja struktura vlasti koje nazivamo moderni kapitalizam, post — industrijski kapitalizam, o nekim danas neprihvatljivim strukturama anarhističke borbe, o današnjem mogućem načinu suprotstavljanja vlasti i na kraju o razlikama između tradicionalnog anarhizma i današnjeg anarhizma.

Zahvaljujem vam.



Dodatak: Uvodna riječ drugom izdanju
Proces na temelju kojeg se anarhistička tenzija prema slobodi oslobađa znanja nije nikad bio jednolik, ne odvija se u jednom hipu. Osvješćenje nije vreća koja se prazni, pojedini čimbenici zauzdanoga znanja nisu potankosti koje se otklanjaju po volji, drugi se pak mogu otkloniti samo velikim naporom, a nakon otklanjanja pokušavaju se odmah na sve moguće načine vratiti na prijašnje mjesto. Plašimo se prepuštanja na milost i nemilost nepoznatom. Sklon sam, što je sasvim prirodno, smatrati važnijima one čimbenike znanja koje teže otklanjam, ali ta purifikacija ne sastavlja ni kvalitativnu ni kvantitativnu rang — listu. Riječ naspram ovih napora reagira na vlastiti način, nikad ne odgovara na prikladan način mahnitosti destruktivne tenzije. Ova se posljednja doista ne može prikazati kao napredan i podroban nacrt. Njen ples više podsjeća na boga ženā nego na vladarsku mudrost Atene. U nemogućnosti prikazati destruktivan nacrt potpun u svakom svom dijelu, tek u širim crtama, zapravo neodređenim, moram priznati da u nedostatku pravila svaki nacrt sadrži u sebi nešto smiješno. Umjesto da potiče riječ da se otvori, tenzija se izlaže opasnosti da joj se suprotstavi. To postaje konstantno sve dok je oslobađajuća priprema tenzije još preslabašna naspram složenoga tereta gomilanja, a znanje prijeti to prikazati kao ucjenu. Moguće je počiniti grešku pri precjenjivanju procesa približavanja tišini, što je pak moguće da riječ i ne primijeti. U tom se slučaju započinje s detaljnom analizom koja će krenuti s kompleksnim, uvijenim kretnjama i duboko se izmijeniti naspram naknadnih prijedloga najnaprednije tenzije. Ponekad, kad prevagnu oklijevanja, recimo prolazna a ipak kadra zauzdati najplemenitije nagone i porive, tenzija nije dovoljno tiha i dopušta da je znanje sobom ispuni. Riječ opaža invaziju ili prijevremene uvjete i stvara lažne polazne točke kako ne bi potpuno izbrisala rad koji je već sama tenzija obavila. Nema tako snažne ideje koja bi se neoštećeno oprla ovom povratku volje za izbavljenjem. Teško je razabrati povode radikalne destrukcije koju anarhizam vrlo uvjereno zastupa, ako uklonimo cilj ove destrukcije, bilo koji cilj, ostaje samo uzaludnost bezdana u koji padaju neorganizirani pokreti individualne tenzije i u širem smislu kolektivne tenzije prema slobodi.

Tenzija znači otvaranje vlastitoga srca neočekivanom, dozvoliti vlastitom i tuđem znanju bijeg u svijet, da svatko čini kako mu godi. Veliki su filozofi kao Aristotel ili Bruno stupili u službu (mada privremeno) moćnika, a da ne spominjemo Platonove utopije, ali nisu mogli otvoriti svoje znanje, bili su previše ljubomorni i pristrani da se ne bi ograničili dovršiti arogantnu i glupu zadaću pridržavanja svijeće.

Nerado se odričem znanja, i koristi koje sam čitav život iz njega crpio. Kad sam bio u najtežim uvjetima njemu se klanjao neprijatelj i, recimo, bio mi naklon. Kad sam bio izložen mučenju, udarci su bili teži samo kad mučitelj nije znao tko sam, a zatim su postajali laganiji, gotovo stidljivi. Nemoguće je u potpunosti odreći se ove bitnosti znanja koje me prožima i koje mi pokazuje kakav sam, budući da je prodrlo u dubine (mada u dronjcima kao Cinici), duga je to borba, i kad mislim da sam dostigao dobre uvjete oslobađanja, evo gdje drevna trulež ponovno izbija na neočekivanim mjestima. Destrukcija će biti nemogućna dok se ne riješi ovih veza koje imaju svoj skroviti korijen upravo u vezivnom tkivu znanja. Gorka je potreba odreći se njega, jer i na svršetku, kad njegovo disanje postaje sve rjeđe i kad su njegovi planovi nadziranja ogoljeni do kosti, ostaje trag sadržaja i smisla.

Zapravo, tenzija prema korjenitom uništenju postojećeg je mahnitost koje se plašim, kako je onda uokviriti u obrasce znanja koji ulijevaju povjerenje?

Naravno, ne govorim o ispraznom zanosu. Nemoguće, jer bi se onda trebao potpuno ispuniti nečim što se ne nalazi negdje, već se prikazuje samo kao pokret, to jest »tenzija prema nečemu«, sloboda. A ipak govorim o nečemu što sputava riječ i čini je nerazumljivom ako je ne gledamo kroz perspektivu potpunoga uništenja, tišine koja okružuje akciju, cjelovitu u svim svojim dijelovima, uvjet oslobađanja koje je znanje desetljećima podržavalo. Poduku koju možemo izvući iz ovog opasnog i nepodnošljivog uvjeta, za kojim ipak najviše i najsnažnije žudimo, je da znanje zauvijek zatvara ljudsko srce i zamjenjuje ga računicom, korišću, osvajanjem, posesivnošću. Nemoguće je odreći se svih ovih aspekata a istovremeno zadržati znanje i sve njegove popratne čimbenike. Dokazuje nam to riječ koja zamuckuje samo površni jezik svakidašnjice ili se ponekad sramežljivo odvaži zakoračiti u izmijenjene uvjete koje tenzija omogućava.

Tenzija je znanje kakvoće, tišina koja osluškuje glas sudbine, glas koji ne može kasniti unatoč tisućama rasijanih prilika koje u noći znanja zaleđuju njene namjere. Potom ona stiže, i djelovanje rasvjetljuje noć, i sama riječ napokon ponovno prisvaja slobodnu poruku i otrže se one prisilne, zaboravljajući tužnu potrebu. Tenzija i znanje, ta dva aspekta, djelovati i činiti, odvajaju se i spajaju, ne mogu ih smatrati strancima, samo neprijateljima, oni koračaju jedan pored drugoga, kao život i smrt.

Trst, 09. 05. 2007